Dana 10. travnja 2010. održana je "Večer Borovičana u Beču". Kad je organiziran prvi takav susret, prije tri godine, na njega je došlo 26 osoba, ali važno je bilo otpočeti. A onda, upornost i sposobnost organizatora doniješe ovakve rezultate: prošle godine blizu 130 nazočnih, sada već dvije stotine. Ako bi se ovaj treći susret moralo opisati u tri riječi, tada bi one glasile: srčanost, spontanost i jedinstvo.
No, tri riječi su premalo; pozivnica našem listu omogućila je da donesemo cjelovitu priču o bečkom susretu borovičkih ljudi.
Piše Mladenko Marijanović
Zagreb, autobusni kolodvor, četiri sata ujutro. Odnekud se širi melankolična glazba, par dionica na harmonici koje se beskonačno vrte. U golemoj čekaonici i u školjkastim stolicama kratkog naslonjača kunjaju neka dvojica s glavama klonulim ka grudima. Za bobovčevo pero i kameru, s viškom vremena i na pola puta do Beča, čak je i to zanimljivije od rastegnute vožnje na noćnoj liniji Vareš–Zagreb, s presjedanjem u Zenici i sa sjedalima vrlo neprikladnim za međunarodnu liniju; makar i tako improviziranu. Ali, ako će to nekoga utješiti, barem je cijena povratne karte odgovarajuće niska.
Dok Zagreb uz rast ulične buke ulazi u novi dan, kod dvorane "Lisinski" okuplja se malo društvo koje će kombijem za Beč, gdje će se održati susret iseljenika i prognanika iz bosanskog gorskog sela i župe Borovica. Iako je to praksa, spletom okolnosti dogodilo se da na susret ovaj put nije mogao ići nitko od ljudi iz Borovice, osim župnika don Perice Majića.
Iza inicijative o okupljanju Borovičana triput godišnje (s proljeća u Beču, ljeti u Borovici i najesen u Zagrebu) stoji Zavičajna zajednica Borovičana (ZZB), organizirana u Zagrebu. U Zajednici procjenjuju da na području Zagreba danas živi više od 1.500 Borovičana, zatim ih ima oko 500 u Beču (i Austriji), a jedan manji dio je raštrkan po Švicarskoj i drugim europskim zemljama. Posljednjih godina počeli su se intenzivnije uvezivati i zajednički djelovati. Prva je formirana domicilna udruga "Naš dom Borovica", s Grgom Vukančićem na čelu, no stožernu je ulogu preuzela Zavičajna zajednica koju vodi Tomislav Matošević i koja je, među ostalim ključnim aktivnostima, pokrenula internetsku stranicu (www.borovica.net), a sve istaknutijim postaje i "bečki tim" zalaganjem Zorislava Nikolića. Nadasve, pokrenuta je i stranica www.borovicaubecu.at.tt.
Iako smo već radili intervju s predsjednikom Zavičajne zajednice (u "Bobovcu" broj 169), sati u vožnji bili su dobra prilika za potpunije upoznavanje. On nije od onih koji samo govore i nagovaraju, on je i pokretač i vozač, i bit će na koncu sve što treba samo da planirana stvar uspije. Kad početkom kolovoza u Borovici bude mlada misa on će biti među onima koji poslužuju uzvanike. A planira se toga dana na Požeblju ugostiti oko 1.200 osoba.
S njegove strane javlja se zanimanje za stanje i odnose u Varešu, ali nije u pitanju samo radoznalost. Naglašava da periodična okupljanja Borovičana nisu osmišljena tek toliko da bi se vidjelo puta i družilo, već da se udružuju snage kojima je rodno selo ostalo na srcu. A budući da Zajednica u fondu koji je formirala ima određenih sredstava i htjela bi ih utrošiti na dobrobit Borovice, ipak je oprezna, želi što bolje uobličiti svoja nastojanja. Međutim, postavlja se i logično pitanje: kako je moguće da nema nikakve odgovornosti niti državne satisfakcije za uništenje koje je učinjeno Borovici!? To se ne može nadomjestiti humanitarnim projektima niti htijenjem samih Borovičana.
Pitanja je mnogo, a malo korisnih odgovora. Samo konstatacije. S tim zaključkom stižemo do austrijske prijestolnice. Domaćin susreta, Zorislav, dočekuje kod crkve i dvorane u 23. bečkom okrugu, gdje se vrše pripreme za večernje okupljanje. Pošto je zacrtano da sav prihod od susreta ide za crkvu u Borovici, on i njegova supruga Zorica trude se vlastitim snagama pripremiti sve za švedski stol kako bi troškovi organizacije bili što manji. Pomaže im u tome nekoliko susjeda i prijatelja – Austrijanaca. Lider Austrijske narodne stranke u Beču Norbert Walter, u kojoj Zorica radi kao tajnica, također je jedan od sponzora susreta. Među organizatorima su još Stanko i Anto Nikolić, te Nevenko Šimić. Pojavljuje se i pater Pero Marković, svećenik podrijetlom iz Borovice a na službi u Beču. Od upoznavanja do zbližavanja s tim ljudima mali je korak.
Nakon okrjepe, popodne je započeo nogometni turnir. Taj sport se ne zapostavlja ni na jednom borovičkom susretu, od bečkih i zagrebačkih dvorana do poljane na Požeblju, a timove sačinjavaju Borovičani s raznih strana. Pater Pero je branič u jednoj momčadi, druga ima don Pericu za vratara. I Zorislav je, uza sve poslove, našao vremena odjenuti dres, a organizacijske poslove oko turnira vodio je Ferenz Djaković. Iznenađujuća je borbenost kod svih, kao da se igra za ostanak u ligi i kao da se neće sat vremena kasnije na misu i potom u kolo. Nakon osam utakmica u žestokom ritmu za pobjednika turnira dobilo se borovičku momčad iz Badena, predvođenu Ivicom Nikolićem. 
Kako se primicala večer, tako je rastao i broj okupljenih pred crkvom, razmjenjivali se rodbinski i prijateljski poljupci, razvio se razdragani žamor. A onda, duboka misna tišina u "posuđenoj" crkvi sv. Martina. Za oltarom maloprijašnji nogometni rivali; pater Pero koncelebrira, a don Perica u homiliji biranim riječima pobuđuje borovički duh. Misno slavlje završava s pjesmama, pri čemu se ne štedi nijedno grlo; ni žensko, ni muško.
Po prelasku u dvoranu počinje veselje, nema se vremena ni večerati. Važnije je ne propustiti prvo kolo. Dvorana je tijesna i dogodine zasigurno valja tražiti veću. Licâ ima s raznih strana: od najuglednijih kao što su dr. Mato Matošević, kojemu ne bijaše teško prevaliti 700 km s kraja Austrije do Beča, ili Hans Trotzmüller, kako kažu, najpopularniji borovički zet, pa do onih pred kojima se tek otvara život, poput djevojčice koja raste kao Austrijanka, ali je kadra uhvatiti se u kolo do najboljih i zapanjiti vještinom igranja. I mladi harmonikaš je umio dati dodatnoga stimulansa, silazeći s bine među igrače u kolo.
U stankama između svirke održana su prigodna obraćanja. Zorislav kao organizator, don Perica kao župnik i Tomislav kao predsjednik Zajednice govorili su svatko sa svoga aspekta, ali sve sa jednim ciljem: da se susreti nastave, da se veze učvrste i da Borovica živi. Upriličena je zatim i dodjela pehara za prva tri mjesta na turniru, ponovljeno je prikazivanje filmskih inserata iz prijašnjeg života Borovice (prvi put je to prikazano na listopadskom susretu u Zagrebu, o kom smo izvijestili u "Bobovcu" broj 179), a naš list pobrao je poseban pljesak po saznanju nazočnih da će se o susretu pisati iz prve ruke.
Druženje se nastavilo do pola pet ujutro. Ali, nije se na tome završilo. Posljednje je bilo okupljanje na nedjeljnoj misi u hrvatskoj katoličkoj misiji "Am Hof" u samom središtu Beča, na kojoj su don Perica i pater Pero koncelebrirali. Ondje je bilo preko pet stotina vjernika, a na kraju mise borovički je župnik dobio prigodu za obraćanje te nazočnima ukratko približio sudbinu Borovice, kao i ustrajnost njezinih ljudi u vjeri i ljubavi za zavičaj.
Studen vjetar i susnježica nisu nimalo utjecali na iseljene Hrvate, među kojima i Borovičane, da se brže raziđu. Ćaskanje se ispred crkve odvijalo sasvim ustaljeno, kao što par ulica dalje uobičajenim kasom asfaltom zveče konjska kopita dok se u kočijama truckaju turisti. Naposljetku, don Perica ode nekamo u svom pravcu, pater Pero u svom, a zagrebačka skupina, u kojoj i deveti putnik iz Vareša, zaustavi se još jednom pred domom Nikolićevih, Zorislava i Zorice, na oproštajnom ručku. Tu je i Ambroz, nekoć iz Borovičkih Njiva a danas također Zagrepčanin, sa svojom djevojčicom. Rastanak sviju odigra se uz riječi: vidimo se u Borovici! Za zavičajni vlak koji kruži na liniji Beč–Zagreb–Borovica to je glavna stanica.