Pisati o Borovici možeš samo u Borovici i to poslije par sati provedenih u njoj, očaran plavim nebom i bijelim snjegom, koje samo u njoj ima i koje nas koji je volimo uvijek iznova oduševi i daju inspiraciju da taj osjećaj prenesemo drugima koji su daleko od te ljepote.
Da bi smo napisali nešto, onda čovjek treba biti inspiriran onim o čemu piše.
Ovogodišnja zima bila je prosječna sa malo snijega za Borovičke prilike, ali dovoljno da se
bar na trenutak prisjetimo na oštre zime i duboke snjegove u Borovici iz prijašnjih vremena.
Božićne blagdane proveli smo u lijepoj atomsferi iako nas je bilo premalo i mislim da od
kako smo se vratili u Borovicu ovaj Božić je bio naj manje posjećen od strane Borovičana koji
žive van Borovice.
Svega par obitelji i pojedinaca bili su ovogodišnji suslavljenici s Borovičanima koji
tu žive. Na prvi pogled malo i razumljivo uzmu li se u obzir sve okolnosti u kojima se danas
svi nalazimo, tj. materijalna kriza i briga za svakidašnjicu te neizvijesnost što nosi sutra,
ali se bojim da ovo sve gore navedeno je potkrijepljeno nedostatkom ljubavi i žrtve za
rodni kraj. Možda malo pregrubo ali je sigurno istinito i mislim da ovu misao djele svi
koji ovaj Božić i Novu Godinu provedoše u Borovici. Ako čovjek sam sebi prizna da se malo razmazio i navikao na komoditet koji
nudi današnji standard života u Europskim metropolama gdje danas živi veći dio Borovičana, bit će mu lakše prihvatiti kritiku onih koji taj komoditet
nemaju. Kad već spominjem komoditet koje nude Europske metropole kroz glavu mi prođe naš boravak u Rimu, naš Mato i njegova obitelj koja živi u jednoj od najvećih
i najljepših metropola koju sam imao priliku vidjeti. Matin komoditet i život u Rimu smo svi kojima je omogučio
da ga posjetimo mogli vidjeti i uživati par dana u tome, ali Matin "borić" iz Borovičkih njiva,koji brižno čuva i njeguje na terasi svog stana me je oduševilo i ispričao mi
jednu priču o Mati koji sa ponosom pokazuje „BORIĆ“ i priča priču o svom djetinjstvu svojim Borovičkim njivama, svojoj Borovici i svojim
korijenima. Nadam se da je takvih Borovičana puno koji širom svijeta pričaju priču o svojoj Borovici i svojim korjenima i koji će možda
poslje ovog članka malo više tražiti svoje korijene i izvor svoga života.
Iako i sam ove godine kao nikad, malo vremena sam proveo u bjeloj Borovici ali jedan vikend bio je dovoljan da čovjeku
bude jasno što sve propušta,a što mu je na dohvat druke. Prelijep dan; Požeblje suncem okupano, cesta kao u nekom Tirolskom
mjestu kopna i crna od novog asfalta sa strane pola metra snjega,na Požeblju auta kao u ljeto. Tu je Mladen Kojić
sa obitelji, Goga i Ivo, Bilja sa svojim Subaroum, Grga sa svojom Jettom, moj kombi, te župnikova Toyota toliko da je plac koji je očišćen od snjega pun.
Misa u kapelici sve ukupno nas 50-ak, tj. neki prosjek u Borovici u ovom periodu.
Poslje mise razgovori na suncu i dogovori, tko ovaj tjedan mora na kontrolu u Zenicu, a tko u Sarajevo, te tko će u Vareš po nalaze,
koga će voziti Anđelko, koga Ivo, a tko može sa kombijem obaviti posao u Varešu.Poslje dogovora puče i pjesma Borovičkih žena
koje svojom pjesmom liječe sve bolesti.
Što se tiče dešavanja ovih dana u Borovici i oko nje nema ništa posebno. Pomalo se pripremamo za proljeće i radove koje bi treba
usljediti na dovršetku crkve, zatim na putu, tj. na njegovom asfaltiranju i izgradnji ograde groblja u Borovičkim njivama.
Na žalost mnogi Borovičani koji su imali svoje, ali i naše zajedničke planove više nisu među nama i želimo ih se sjetiti
i pomenuti njihova imena jer oni na žalost neće biti među nama na posveti naše crkve niti se provozati novim asfaltom iz Sela u
Ćurete i obrnuto.
Naime od prošle do ove veljače su nas napustili:
1.Jozo Niklolić – Erić
2.Mijo Dreno – Žilin
4.Josip Dreno – Žilin
5. Ivo Kostić – Rare
6.Nikola Marić
7.Antonija Marić
8.Katarina Marić
9. Mara Vukančić
10. Kata Djaković
11.Marijan Djaković
12.Mara Djaković
13. Luca Kostić
14 Andrija Bešlić
Njima svima pokoj vječni ,a između njih želim spomenuti pokojnu Lucu Kostić ,najstariju Borovičanku i zahvaliti se za sve što je u svom dugom životu učinila za svoju Borovicu
.Druge dvije osobe su pokojna Kata Djaković supruga pokojnog Stjepice čovjeka kojeg pamtimo po onome što je sve učinio za svoju Borovicu, a preko njega i njegovu pokojnu Katu koja je bila spremna sve izdržati i pratiti kroz život svoga Stjepicu, te ostati prava supruga,majka, baka, susjeda. Draga Kato, hvala ti na svakoj neprospavanoj noći na svakom ručku koji si znala pripremiti ,za sve koji su dolazili na tvoja vrata.
Andrije Bešlića Braleta sjećat ćemo se kao čovjeka koji je imao veliko srce i koji je volio život što svjedoči njegova brojna obitelj, a ljubav prema Borovici ne treba ni pominjati ,jer on nije skrivao tu ljubav o svemu tome govore njegove pjesme pjevane kroz naša sela u svako doba dana i noći.
Osim pomenutih Luce ; Kate i Braleta svi naši pokojni ostavili su duboke tragove u našim životima i rado ćemo ih se sjećati napose mladosti našeg Josipa Drene i Nikole Marića .
Ovogodišnje doba mačkara i karnevala nije mimoišlo ni Vareški kraj tako da je bilo mačkarijade i druženja u Varešu i Vareškim selima i ove godine. Subota uoči pokladne nedjelje fešte su bile u Varešu u Hrvatskom domu „SOCA“ i na Pogari, nedjeljom na Strici i Pržićima, ponedjeljak u Oćeviji i sve je završilo u utorak u Vijaci. Nažalost ove godine Borovicu je zaobišla posjeta Pogarskih žena na pokladnu nedjelju, ali da običaj ne izumire potrudili su se Mihi, Tereza i Jopa koji su s maskama na licu u ponedjeljak obišli obadvije Borovice i iznenadili mnoge Borovičane koji su ih obilato nagradili i zahvalili im se na posjeti.
Ovom prilikom također molimo sve Borovičane koji su još uvijek zainteresirani za povratak i obnovu da svoje dolaske u Borovicu ove godine iskoriste i prijave se u općinu Vareš kod nadležnih za obnovu i povratak, jer vremena za prijave obnova kuća sve je manje, a isto tako i sredstava namjenjenih za tu svrhu.
Više informacija oko samog povratka i o formularima za dobrovoljni povratak i svega što se odnosi na ovu oblast možete pogledati
na web adresi ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Nadamo se da ćete ovaj poziv shvatiti ozbiljno i poraditi na tome jer Borovica nas sve zove i treba!
POGLEDAJTE KOMPLETNU FOTOGALERIJU OVDJE!
Do skorog viđenja i lijep pozdrav iz Borovice okupane suncem!
Borovica ; 12.03.2011.godine
Napisao:Nikola Šimić