Na zamolbu s. Klare Pavlović pokušat ću napisati kako sam doživio svoj prvi (nadam se ne i posljednji) susret s Borovicom i njezinim ljudima.
Ne želim ovdje pisati klasični putopis gdje smo bili, što smo vidjeli, kako nam je bilo,
... bit će to… … samo neka moja razmišljanja…
Temeljno pitanje: Može li rat donijeti nešto dobra?
Naravno da ne, ali stavimo na trenutak u ovom razmišljanju na stranu patnju i zlo koje je donio ljudima.
Kako ljudi kažu „ U svakoj laži ima i nešto istine, pa tako i u svakom zlu ima i nešto dobra“.
Da ga nije bilo vrlo je vjerojatno da se moj sadašnji dobri susjed Ivo Pavlović – Biboja i ja nikada ne bismo sreli i upoznali, isto tako nikada ja lijepe Borovice vidio ne bih, zaista čudesni su putovi Gospodnji!
Poznamo se već niz godina i u razgovorima s njime slušajući priče iz njegovog djetinjstva, mladosti te priče o ocu Oprlji stvarno se u meni polako rađala sve veća želja da s njime odem u njegovu rodnu Borovicu.
Pošto volim putovati motorom, predložio sam mu da zajedno odemo tamo na mojoj Africi. Kako nam se poklopilo nekoliko slobodnih dana dogovorili smo da to odradimo od 22.06. – 26.06. Vodeći se mišlju da spojimo ugodno s korisnim, te da iz tog na kraju može ispasti više dobrih stvari -- on će vidjeti svoje roditelje, rodbinu i poznanike, a ja da vidim taj, sad stvarno mogu reći prelijepi i živopisni kraj… i naravno konačno upoznat iz priča legendarnog Oprlju!
I tako je avantura počela!
Priroda…Kako se zavojita cestica približava selu, otvaraju se predivni pogledi na brda koja okružuju selo, potok koji prolazi njime, šume i livade, prirodnih izvora pitke vode u izobilju…
Kad želim nešto fotografirati u prizoru koji hoću snimiti mora me nešto fascinirati, oduševiti toliko da taj tren poželim zamrznuti u vremenu zauvijek. Snimili smo jako mnogo fotografija, ali kad ih gledam, ni jedna ne može stvarno dočarati onaj osjećaj divljenja prema prizoru koji me je potaknuo da je snimim. Priroda se tu prikazuje u svojoj punoj ljepoti, bez previše uplitanja od strane ljudi.
Ljudi… Do sad koliko sam putovao i sreo svakakvih ljudi, ali na takvo gostoprimstvo, srdačnost nisam naišao nigdje. Kad te kao potpunog stranca u roku jednog dana prihvate u svoju sredinu, zovu te u svoj dom, nude te jelom i pićem, a najviše željni razgovora i prijateljskog druženja.
Kad se toga prisjetim uvijek mi bude toplo u duši i poželim ponovo doći među te drage ljude.
Mise…Da ne bude samo turističko razgledavanje, aktivno smo se angažirali oko odlaska na Požeblje kako bi zajedno s ostalim vjernicima sudjelovali u Misi na Tijelovo. Naravno išli smo pješice, te prošli cijeli križni put od sela do crkve .
Crkva, predivna, nova, lijepo uređena i kako sam čuo spremna za posvećenje u osmom mjesecu.
Pošto nismo došli (kako se to kod nas zna reći ) samo po jednoj nozi, otišli smo i sljedeći dan na Misu u Kraljevu Sutjesku. Ne mogu, a da ne spomenem jako zanimljivu vožnju lokalnim autobusom koji je bio krcat do zadnjeg mjesta. U autobusu atmosfera bila je predobra, mnogo veselja i šala pratilo je ovaj put ( neću više o ovome, neka bude žao svakome ko nije bio).
Zadivio me samostan i crkva te mnoštvo ljudi koji su prisustvovali Misi, a posebice kad su ljudi nakon Mise zaigrali kolo ( onako, ko da se svi znaju).
Vidi se da staro i mlado njeguje i održava stare običaje i navike iz tog kraja.
Humor…Biti gost u Oprljinoj kući za mene bio je poseban je doživljaj. Sjediti s njima do kasno u noć i pričati o svemu i svačemu, a najviše su me se dojmile njegove priče, gdje sam se tokom večeri nekoliko puta nasmijao do suza.
Društvena događanja tokom dana ( kojih sam i ja bio sudionik par puta ) događaju se ispred dućana. Sjediti zajedno s njima i biti dio te cjeline … jedno je iskustvo… osjećaj, koji sam opisao negdje gore u ovom tekstu.
Zahvale...Veliko HVALA Oprlji i Mari što su me primili kao prijatelja zbog njih zaista sam se osjećao kao kod svoje kuće.
Isto tako hvala gospođi Gordani Lukić i gospodinu Ivi na kulinarskim podukama koje su mi pružili.
Još jedan plus ide ponovno gospodinu Ivi Lukić što je za nas izdvojio cijeli jedan dan, bio nam taksist, turistički vodič, a na kraju još i kuhar ( i to jako dobar ).
Hvala i svim ljudima koje sam upoznao, što su bili tako prijazni i prijateljski raspoloženi.
Upoznavanja je bilo jako puno, pa sva imena nikako ne mogu zapamtiti, ali nasreću jako dobro pamtim lica, za koja se nadam da ću u nekoj prilici ponovo vidjeti!
Hvala dragom Bogu što nas je pratio cijelim putem, da smo sretno stigli i sigurno se na kraju vratili kući svojim obiteljima, bogatiji za jedno lijepo i vrijedno iskustvo.
Krešimir Kovaček