Danas sam mislima, molitvom i duhom vratio se u Brusnicu, moje rodno mjesto, prisjećajući se 11. srpnja 1982. godine kada sam na blagdan sv.Benedikta slavio svoju Mladu misu.
Moj svećenički moto: „Nauči me Gospodine vršiti volju Tvoju, jer Ti si Bog moj“ i moto sv.Benedikta: „Ora et labora“ – MOLI I RADI... jednostavno kao da se prožimaju, nadopunjuju i poručuju da je smisao radosnog življenja svog poslanja: LJUBITI I SLUŽITI. Danas sam navršio punih 29 godina svećeništva, vjerujući i nadajući se da sam sve te godine iskreno i radosno služio i ljubio?!
U ovaj dan moje 29. godišnjice Mlade mise, misli mi lete u mjesec srpanj 1989. i dan krizme u župi Morančani, kada me je tadašnji nadbiskup metroplita Vrhbosanski dr. Marko Jozinović usrdno i žarko molio ovim riječima: „Hoćeš li poći u Borovicu i biti župnikom? Nemam svećenika koji bi rado htio prihvatiti tu župu i zamjenit oce Isusovce, koji odlaze iz te župe nakon punih 39 godina opsluživanja!“ Istog trena, ne razmišljajući i ne dvoumeći rekao sam: „Da, hoću... Nema problema.“
Od ovih 29 godina svećeničkog služenja – punih 15 godina (1989-2004) radosno sam ljubio i služio povjereno mi stado župe Borovice. Ne samo da su to bile i moje najljepše godine života, svećeničkog zanosa, entuzijazma i moje prve župe koja mi je povjerena kao župniku – već su to bila milosna vremena koja mi je Bog povjerio da ih prokoračam zajedno s njima i podijelim usud njihova života. Tih 15 godina mog pastoralnog djelovanja u Borovici mogu slobodno podijeliti u tri dijela ili tri epohe: predratno vrijeme, vrijeme rata i progonstva i vrijeme povratka. Živio sam s njima vrijeme mira i predratne psihoze; vrijeme ratnih događanja...prvih ranjavanja i pogibija...vrijeme evakuacije i odlaska na teški i neizvjesni petogodišnji prognanički put od Vareša, Kiseljaka, Gromljaka, Kreševa, Ljubuškog, Ružića (kod Gruda), Gradaca, Promajne, Baške Vode, Solina, Šolte – sve do Zagreba, Munchena, Augsburga i Saarbruckena. 17 put sam se uputio od Kiseljaka do Splita i Šolte obilazeći svakog prognanog, hrabrio i ulijevao nadu da vratit ćemo se u svoju Borovicu i na naše Požeblje...?!
Ne mogu, a da se ne prisjetim svog prvog susreta sa „istinom“ o dogođenom: moj očevid sa porušenom Borovicom 14. travnja 1994. godine prigodom sahrane pokojne Lucije Bešlić, majke patra Marijana. Uz ostale nazočio je i sada već pokojni pater Ivan Šeb, moj predšasnik. Nakon mise i obavljenog sprovodnog obreda...nas dvojica smo ponovno ušli u prostor ispod kora srušene župne crkve i na neizgorjeli dio jedne klupe stavili križ omotan krunicom, sklopivši ruke, sa puno vjere i žarke nade zavapili Gospodinu: „Milosrdni Isuse, vrati nas preobražene na ovo brdo Tabor, na ovo Tvoje i naše Požeblje!“
Nemoguće je ni mislima prebrojiti sve događaje, susrete i doživljaje ni po redu ni po važnosti jer svaki su na svoj način najveći, najvažniji, najupečatljiviji i ne samo da vjerujem, već znam...da je svaki od njih bio teški i mučni korak...ali korak na našem putu preobraženja, na našem putu oslobođenja, na našem putu povratka u našu Borovicu i naš dom! Zato mi dopustite da smijem prisjetiti se bar nasumice nekih imena, mjesta i događaja: toliki osobni i zajednički susreti sa prognanicima; svi naši poratni „blagoslovi polja, patroni i Svisveti“; dolasci i boravci s bojovnicima na Daštanskom i Višnjićima... Božići i Uskrsi s njima na Alijinom Koritu i Bijelom Borju; Zavičajna zajednica Borovičana u Zagrebu i obitelj Joze Matoševića; Munchen i Augsburg uz imena Nikole Šimića i Tvrtka Djakovića; Wien i Zorislav Nikolić sa Sosom i tolikim drugima; Saacbrucken i nezaboravni, a sada već preminuli Sarajlija; Stane Kerin i Karitas Ljubljana sa njihovim godišnjim boravcima na našem Požeblju i tolikim udarničkim žuljevima na čišćenju crkve, izgradnji dvorane i obiteljskih kuća; Frau Gabriele, Inge i Monika i njihovi Uskrsni dolasci, MAJKA THEREZIJA PFAENDER, Mijo Vidović i Alfons Voegele po kojima nam Bog utvrdi nadu i iskaza svoju ljubav darujući nam novu župnu kuću i novu župnu crkvu: novi dom Preobraženja Gospodina našega Isusa Krista; hrabri Grga Vukančić što prvi zanoći u porušenoj Borovici i postade predvodnikom prvih junaka povratka; fra Mato Topić koji je bio, usuđujem se reći, jednako Borovički kao i Vareški fratar, a od domaćih svećenika dovoljno je spomenuti bar vlč. Miju Nikolić i p. Marjana Bešlić.
Redali su se događaji i osobe u neprekinutom nizu, kao zrnca krunice i događaji otajstva koja su za nas bila spasonosna, otkupljujuća i preobražujuća...koja su nas vodila iz zemlje progonstva u obećanu zemlju Borovicu...iz ratnog stradanja u nova nadanja...iz smrti u život...iz ruševina u novo ruho nove Bororvice...nadam se preobražene i uvijek hrvatske i katoličke, a nadasve Božje. Mudrost Božja nas je vodila nama neshvatljivim putovima progona i razaranja da bi se ljubav Božja očitovala povratkom i novim izgradnjama. Ljubav Božja nas je zaogrnula mnogim novim haljinama radosti koje Bororvica nije imala: telefon, asfalt, rasvjeta, Internet stranica...a 5. kolovoza 2011. i posveta novog hrama Božjega. Da – velika nam djela učini Gospodin...opet smo radosni. Velik je Bog...velika je dobrota Njegova...On nam se smilovao i blagoslovio nas...On je svrnuo svoj pogled na nas i opet nas zamilovao i svojim Božanskim poljupcem poljubio govoreći: NE BOJTE SE...JA SAM S VAMA DO SVRŠETKA SVIJETA...OVO JE MOJ NAROD BOROVICE...I OVDJE ĆU OPET ZAZIDATI SVOJ DOM...DOM PREOBRAŽENJA...DOM MOLITVE!
Sretan sam i ponosan, a nadasve Bogu zahvalan što se udostojio povjeriti mi to malo stado svoje Borovice da mu budem pastirom, učiteljem i djeliteljem darova Božjih kroz 15 godina. Ponosno sam koračao ispred njega nastojeći ga voditi putovima Božjim i njegovim zapovjedima. Na tom putu nekada sam morao biti „čoban“ koji je trčkarao za rastjeranim stadom širom svijeta, brižno sabirući svaku povjerenu mu ovčicu...stavljao je na ramena, tješio, hrabrio i hranio Isusovim obećanjem, utjehom i nadom. Duboko sam uvjeren da je Bog blagoslovio moj svećenički trud i radosno služenje kao i vašu veliku i jaku vjeru, ljubav i molitvu...zato je i dan posvete novoga doma Božjega u Borovici još jedna potvrda da Bog je Gospodar svega, da On ima zadnju riječ, da je ljubav jača od mržnje i život od smrti. Uvjeren sam da me je Bog trebao u tim vremenima da budem s vama u Borovici. Njegova je volja danas – da nisam u mogućnosti biti s vama u Borovici i dijeliti radost ovoga dana posvete. On želi da ja danas slavim Petron u župi Poljaci...sa stadom koje mi je sada povjerio. Siguran sam da svi vi osjećate kao i ja...da don Mato je vaš...da moja duša pripada vama i da je ona uvijek Borovička. Uvijek sam – a danas osobito u duhu s vama i u molitvi za sve vas. Oprostite što tijelo nije u mogućnosti da bude danas s vama...Bog tako hoće...neka je hvaljen i slavljen.
Blagoslovljen budi Bože za milosrđe nam iskazano, za ljubav kojom nas ljubiš i za mudrost kojom nas vodiš stazama ovoga života sve dok nas ne dovedeš u Očev dom...u blaženu vječnost. Poput psalmiste koji veli: „Nek mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen tvoj ja smetnem ikada“ i mi velimo: „Nek nam se jezik za nepce prilijepi, ako ljubav Tvoju Bože zaboravimo ikada!“ Stoga – U DOM ĆEMO GOSPODNJI RADOSNO IĆI. Nekada davno na brdu Taboru dogodilo se Bože Tvoje preobraženje i time nezaustavno započela preobrazba svega stvorenoga i cijelog svemira. DOVRŠI BOŽE DJELO SVOJEGA PREOBRAŽENJA...nastavi preobražavati ovu našu Borovicu, ovu našu domovinu, naš hrvatski narod i cijeli svijet. Preobrazi i nas...naše misli i pameti, naše duše i međusobne odnose, naša srca i živote u ŽIVI HRAM GDJE ĆEŠ TI PREBIVATI ZAUVIJEK SA SVOJIM OCEM I DUHOM SVETIM. POSVETI BOŽENE SAMO OVAJ HRAM... POSVETI NAS SOBOM DA BUDEMO ZAUVIJEK JEDNO S DRUGIM I JEDNO S TOBOM! Tako neka bude......... A M E N!!!
Poljaci, 11. srpanj 2011. Vlč. Mato Majić, župnik