PRONAĐENO U ZBIRCI ZA NARODNI ŽIVOT I OBIČAJE JUŽNIH SLAVENA
Borovičani
Dr. Milenko S. Filipović
U XI knjizi »Zbornika za narodni život i običaje«, na str. 138-140, a pod naslovom »Podrugačiće o Borovičanima« g. Mijo Žuljić objavio je pet podrugačica o Borovičanima (Kako se je Borovičanima kobila zaefendijala; Borovičani natežu kladu; Mac peke! Mac peke!; Borovičani skaču u maglu; Kako su Borovičani mutili mlijeko pod badnjem). G. Žuljić čuo je te podrugačice u Varešu i zabilježio ih je vareškim dijaletkom, a uz njih dao i neke napomene o Borovičanima.
Porijeklo podrugačica nalazi g. Žuljić u tome što se oni ljute, ako se u njih makar i malo dirne zbog njihovih osobenosti. To je tačno samo donekle. Borovičani su poznati kao osebnjaci i dalje od Vareša, i oni su srednjobosanski Abderićani. Podrugačice o Borovičanima ne čuju se samo u Varešu, kod njihovih susjeda, nego i dalje od Vareša. Njih svugdje smatraju posebnom vrstom ljudi i ismijavaju ih. Pokušao sam da nađem prave uzroke toj pojavi i mislim da sam ih i našao.
Borovičani su veoma mala etnička grupa (ima ih oko 500 duša) u zabačenom planinskom kraju zapadno od Vareša a sjeverno od Kraljeve Sutjeske. U mnogome se razlikuju od susjednog stanovništva, koje je katoličke vjere kao i oni, i najveće su razlike u tjelesnim i duševnim osobinama, ali se razlikuju od svojih susjeda i po životu i običajima. Njihovo je porijeklo tamno. Sve su to razlozi što ih susjedi smatraju drukčijim od sebe, te ih ismijavaju na razne načine, često s razlogom, ali više bez razloga. U jednom drugom radu iznio sam rezultate svojih antropogeografskih proučavanje u Borovici i opisao njihove psihičke osobine (Srpski etnografski zbornik, »Naselja i poreklo stanovništva«, knj. XXVI, str. 593-616). U ovom prilogu ću da iznesem najprije neke etničke osobine Borovičana, kao uvod, i nekoliko podrugačica o njima koje sam pobilježio po selima Visočke Nahije, u dolini Bosne, a koje se znatno razlikuju od onih koje je skupio g. Žuljić ili su njihove varijante.
- Neke etničke osobine Borovičana
Tjelesne osobine. Već na prvi pogled kod Borovičana se vidi da su zastupljeni različiti rasni elementi, ali i ako je isti takav slučaj i kod proučavanih susjednih katolika u predjelu oko Sutjeske, ipak se Borovičani od njih znatno razlikuju.
Borovičani su većinom visoka rasta; vrlo je malo ljudi srednjeg rasta. Svi su mršavi i koštunjavi. Vrlo su izdržljivi u tjelesnom radu (kad rade za sebe lično). Lica su im nesrazmjerno duga i uska; kod žena se može vidjet i okruglije lice, a ta je osobina možda otud što su mnoge sa strane. Čelo je visoko. Nos je tanak i šiljast, vrlo rijetko malo povijen. Lubanja je ćoskasta i dosta kratka; otišla je u visinu. Vrlo je rijetka okrugla lubanja.
Boja kože je većinom svijetla, bijela ili crvenkasta, rijetko crvenkasto-crna. Nema pjega ili ih ima vrlo rijetko. Oči su im većinom otvoreno smeđe, zatim zelene (osobito kod ženskih), plave i, sasvim rijetko, tamno-smeđe. Boja kose je otvoreno smeđa sa prijelazima do plave. Sasvim su izuzetne pojave ljudi crnomanjaste kose i kože. (Na pr. Martin Lukić, koji je i crnomanjast i srednjeg rasta.)
Saznao sam još da su u Borovici samo dva degenerika, žrtve alkoholizma, i dva epileptičara. Sifilisa nema, a rijetka je turbekuloza.
Govor. Borovički govor nije u svemu jednak ni s onim koji sam nazvao visočkim, tj. govorom katolika oko Sutjeske, ni s vareškim, nego čini sredinu između njih. Razlike su ipak veoma neznatne. U Borovici se govori otegnutije nego oko Sutjeske, ali govore ljepše i ne zatežu onoliko kao Varešani. Zatim, stariji ljudi u Borovici, koji nisu odlazili izvan svoga kraja, govore vrlo glasno, upravo viču.
U Borovici se glasovi: č, ć, dž, đ izgovaraju sasvim pravilno ( za razliku od visočkog govora). U pogledu na stari ''jat'' vlada mješavina, pa se govori: dvije, rijet, rijećemo, ne vidivši, kompijerove, primjerit, Jasjen. Grupa št se izgovara kao šć (Dubošćica i dr.). Prijedlog pre glasi redovno pria, a u složenicama pri-: Priobraženje, priko, prigradak, prigledat. U glagolskim pridjevima vrši se stezanje: imo, uzo. Kod Borovičana uopće ne postoji glas f , nego se izgovara kao p: Jusup, Pilip, pučija, zapatit (zahvatiti), pamilija, trepilo se. S se često izgovara kao c: ciguran, caklo, a n kao ń: njetko, njeki. Ne postoji ni glas h: doodim, zaodit. Kao i u visočkom govoru, i ovdje je isti slučaj sa ć i đ: bratja, mlaji, slaje, doje, gvozdje, ali se čuju i oblici kao: đađa (gdjekada) i siđet. Govori se: anam (onamo), tretina (trećina).
Drugi padež množine kod imanica nema nastavka nego je jednak osnovi: petnaest dan, sto i deset dinar, od ovije vratnic. Izuzetno, samo jednom prilikom, čuo sam: dinareva. Treći, šesti i sedmi padež množine nemaju na kraju a, nego se svršavaju na –im odnosno –am: Poljacim, s kozam, s kolim, u prilikam, na prsim.
Upitna zamjenica glasi tko, a pokazna trećeg lica oni (onaj). Treći padež lične zamjenice prvog lica glasi men, a drugi i četvrti lićne zamjenice za treće lice množine redovno njia. Šesti padež relativne zamjenice glasi kiem.
Način neodređeni redovno se svršava samo na –t: sadjet, prigledat, doodit.
Nošnja. O nošnji Borovičana nema se šta naročito reć, jer je to uglavnom ista nošnja kao i oko Sutjeske, koju sam zasebno opisao. Stoga ću se zadržati na odstupanjima.
Tkanine za odijelo izrađuju se kod kuće: platno od konoplje ili lana, sukno i šajak; sve to spremaju same žene. Sukno se samo nosi u Vijaku i tamo se valja.
Ranije su muškarci nosili na glavi fes ili crveni ili bijeli šal. Po tijelu, kao i sada, gaće i košulju sa dugim i otvorenim rukavima. Opasivali su se bensilavom ili pojasom, najviše bijelim. Po košulji su nosili bijeli benluk (ćurdiju, gunjevicu). Zatim su nosili bijele čakšire. Ko je imao nosio je ispod benluka ječermu sa srebrnim dugmetima. Po benluku bijeli gunj sa rukavima. Neko bi nosio i rukavice. Na nogama bijele čarape i opanci od opute. Fesovi, bensilav i dugmeta za ječermu kupovani su u varoši, a sve ostalo je spremano kod kuće.
Do okupacije muškarci su nosili perčine. Oni koji su htjeli da se drže bolje i istaknu nosili su tursko odijelo u cjelini ili pojedine dijelove. Tetoviranje je bilo raširenije nego danas.
Današnja muška nošnja razlikuje se od stare prije svega tim što su svi dijelovi od vune bojadisani crno (bojadiše se u Vijaci). Na glavi sada muškarci nose većinom šešir; neki nose i šubare, a nose pantalone, kupljene ili pravljene od lanenog platna, ili gazalice (s uskim nogavicama) od lanenog platna. Rukavi su na košuljama uži nego ranije; na jakama (koje su niske i prave), laktovima i grudima vide se linearni ornamenti vezeni crnim, plavim i zelenim koncem, ali je to mnogo češće na ženskim nego na muškim košuljama. Čarape su različite: osnovu čini crna ili bijela pređa, po kojoj se rade razni ornamenti. Muškarci više ne nose perčin, a i ne tetoviraju se više.
Ženska nošnja nije pretrpjela takvih promjena kao muška, i ona je u svemu jednaka nošnji katoličkih ženskih oko Sutjeske.
Naposljetku, da pomenemo još i to da se varoška nošnja brzo širi u Borovici. To je i prirodno, kad se ima na umu da su Borovičani rudari i da susjedna sela Pogari, Vijaka, Duboštica i Oćevija imaju varošku nošnju. Malo ih je danas među muškarcima koji ne bi imali na sebi makar neki dio iz varoške nošnje, a dosta ih je koji se sasvim nose varoški. Žene još čuvaju narodnu nošnju.
Društveni život. Kod Borovičana postoje i sada zadruge, samo te zadruge nisu tako velike. Pamti se da su zadruge Nikolića i Djakovića izlazile na po trideset i troje čeljadi. Za one koji su u zadruzi veli se da su »zadružni«.
Zanimljiv je ovaj običaj u Borovici. Velike zadruge unaprijed načine nove kuće za slučaj diobe, i u njima niko ne stanuje, nego se čeka da se zadruga podijeli, a za to vrijeme u njima se samo drže različite stvari. Dešava se pa takva kuća čeka i desetinama godina.
Običaji. Iako se može ženiti kad ko hoće, obično se novi brakovi sklapaju poslije Nove godine, kad zbog snijega prestanu radovi a kod kuće ima svega. Tako se dešava da se po više bračnih parova vjenča u jedan dan. Priča se da je nekada u Borovici jedne zime vjenčavano po 60-80 djevojaka. Borovičani su se ranije ženili samo između sebe i iz Vijake; otprije četrdeset godina prestali su se ženiti iz Vijake, a otpočeli dovoditi žene i iz drugih sela. Ipak, oni se i sada većinom žene između sebe. Kao razlog tome navodi se da žene iz susjednih sela nisu naviknute na poslove koje žana u Borovici radi, naročito obrađivanje lana i konoplje. Običaj je da mladi bračni par spava odijeljeno za godinu dana; čim prođe godina; spava se u sobi zajedno sa cijelom zadrugom bez obzira na broj koliko ih je.
Sastanaka i zajedničkih veselja malo je u Borovici. Preko ljeta omladina se sastaje poslije molitve kod crkve ili groblja i igra. Na skupovima su obično podvojeni muškarci i žene. Preko zime, u vremenu od 1. novembra pa do 1. aprila predu se lan i konoplja. Prede se uveče, jedne večeri u jednoj, druge u drugoj kući, a u većim kućama se prede i po 2-3 večeri: predu djevojke iz kuće, rodbine i susjedstva, a tu dolaze i momci radi zabave.
Mrtvaca sahranjuju u sanduku. Na novijim grobljima je kamen ili kameni krst iznad mrtvačke glave, a najnoviji imaju drven ili gvozden krst. Dok se svuda u okolini daje za mrtve pomen poslije sedam dana, sedmica, u Borovici nema tog običaja; vele da je bio i ovdje, pa je ukinut.
Na groblju se ljeti često čini molitva. Ko je »zavjetan« plati svećeniku da na groblju čita misu, i tada se čini pomen mrtvima. Tom prilikom žene pale na grobovima svojih umrlih svijeće i prskaju grobove svetom vodom pomoću struka bosiljka. Grobovi nisu stalni. Poslije 7 – 8 godina otvara se grob, da se u njega sahrani koji bliži rođak pokojnikov. Koristi koje se nađu tom prilikom saberu se i postave u grob pored sanduka.
II. Podrugačice
1. Borovičani i željeznica. Kad je jedan Borovičanin vidio voz koji je išao u Vareš i došao među svoje, reći će im: »Pomoli se nešto uz rijeku i sve viče: danas – sutra, danas – sutra. Kad dođe, a ono povuklo sve poljske ambarove.«
2. Borovičani i zima. Razgovaraju jedne zimske večeri tri brata Borovičana, pa će jedan u razgovoru reći da nije pravo da u njih budu zima, pa ljeto pa zima, dvije zime a jedno ljeto. Zdogovore se da nekoliko od njih odu fratru i reknu mu: »Kako to da u nas sve dvije zime a jedno ljeto?« - »Pa dobro, reče pop, sad će vam biti dva ljeta a jedna zima. Evo, ova je zima prošla, pa je nećemo računati. Sad će doći ljeto, pa zima pa ljeto, i tako ćete imati dva ljeta a jednu zimu.«
Borovičani mu plate i umireni odu kući.
3. Borovičani siju so. Borovičani htjeli da ne silaze u čaršiju. Vatre nisu trnuli, a vune su imali dosta. Bez svega su mogli biti, ali ne bez soli. Onda se dogovore da siju so. Prvo veče pade kiša. Prođe osam dana, a so ne niče. Zabrinuše se oni šta to može biti, dok se neki ne domisliše pa će reći: »Kiša pala pa je valjda rastopila.« Posijaše so i po drugi put. Te večeri bi velika magla. Kad opet so ne niče, oni za osam dana rekoše: »Aman ode u maglu.« Posiju so i po treći put, pa sva trojica staše da čuvaju njivu. Kad su viđeli da ništa soli ne nosi niti da ko kvari, rekoše: »Staro nam sjeme dadoše«, i više nisu soli sijali.
4. Borovičani proslavljaju Božić. Sjede jednoč uoči Božića kraj vatre. Najmlađi će brat reći: »Svi vi vičete: ide Božić, ide Božić, pa kamo ga, niko ga ne vidi.«- »Ti si najmlađi pa najpametniji. Boga mi, tako i jest.« Sva trojica tada rekoše da ga neće ni čekati.
Ujutro srednji brat iziđe prvi napolje. Napolju je bio veliki snijeg, a u snijegu su se viđeli tragovi, pa će on onda braći: »Evo trag, Božić dolazio pred kuću, pa vidio da su vrata zatvorena i otišao.« Sva trojica reku: »Hajde da ga potražimo,« pa pođu svi za onim tragom dok ne dođu do neke pećine. Stanu se dogovarati koji će prvi ući. Naposljetku odaberu najstarijeg brata. On uđe u pećinu, a međed ga zgrabi i raskomada. Za njim ode srednji, pa najmlađi, i ni jedan se ne vrati. (Zabilježio 1 -4 od Todora Radića iz Balibegovića, 1921.)
5. Borovičani i čizma. Našli su Borovičani čizmu u Gornjoj Borovici, i svi se okupili: »Bože moj, šta je ovo? Hajd nam zovi majstora Miju. On je mudar i pametan čojek. Daleko je hodo: išo je čak u Visoko.« Odaberu su dva tri mladića, i ponesu čizmu majstoru Miji i zapitaju ga: »Molimo te, majstore, ti si pametan; kaži nam šta je ovo?« - »Ta zar ne znate, vraže, šta je to? Vidite li da je kalup od trnokopa!« (1927.)
6. Borovičani cijede pekmez. Ima poslovica »Cijedio ko Borovičani kuju.« Postala je, vele, ovako: Pojela kuja Borovičanima maslo. Pitali: »Što ćemo?« - »A j... te u viru, znaš šta ćemo. Znaš kako se pekmez cijedi. Metnućemo kuju u torbu, pa ćemo maslo iscijediti, a kuja nam i ne treba.«
7. Borovičani vare taranu. Našli Borovičani vrelo da izvira, pa rekli: »Daj tarenu, evo vri voda, da zaspemo.« Jedan kazo poslije: »Idem ja vidit je l' varena.« Otišao i skočio u vodu. Njega nije bilo zadugo. Onda kaže drugi: »Kurve sin, on će sam pokušati.« Onda svi dođu na vodu, skoče u vodu, i više se nisu ni vratili. (Zabilježio 6 i 7 od Ante Batinića, Čatići, 1926.)
8. Borovičani grade kola. Borovičani pravili kola u pojati. Kad su ih sklopili, nisu ih mogli istjerati na vrata. Onda su oborili klanisu dok su kola izvezli i onda su ponova klanicu gradili. (Zabilježio od Ive Bojića iz Čatića, 1926.)
9. Podižu piliće. Krepala Borovičanima kvočka. Zabrinuli se kako će piliće odraniti, pa i' nosili pod kobilu da i' zadoji, nek im ostanu živi. Kobila potrla piliće. (Zabilježio od Ante Batinića, Čatići.)
10. Borovičanin kupuje cvrčka. Došao jedan Borovičanin na konak u Čatiće. Čuo popu u duvaru, pa pito: »Đe ste to kupili; šta vam je 'no?« Kad su mu kazali, veli: »Dajte mi jednu prodajte.« I mi smo mu ufatili jednu i odnio je u šibici. Poslije govorio: »U mene ona tica neće da pjeva.« (Zabilježio od I. Benića, Čatići.)
11. Kupovanje hata. Prva varijanta: Neki iz polja imo konja. Došli planinjaci (tj. Borovičani) i pitali (ga): »Otkud ti ono ače? Bi l' ga prodo, pa kolko oćeš išći novaca.« Onda on kaže: »Ja sam ovo ače dobio; žena mi ga izlegla.« – »Kako? – »Ja ću ti dati sjemena, pa nek i tvoja žena izleže.« Onda mu on dao tikvu. Onda je reko: svaka žena od njegovi komšija neka naizred leži na onoj tikvi, da uvijek bude neka na njoj. Onda on uzo onu tikvu i mućo da vidi je l' se što zametlo. Onda se tikva izmakla, pukla i udarila niza stranu u smreku. Iz smreke izletio zec. Onda ga on vabio: »Hod, ače, mä! Hod, ače, mä! Da smo još tri dana žene na red, izleglo bi se već.« I onada su kašnje već žene potrli (na drugim tikvama) i nikad izleć. (Zabilježio od I. Bojića. Čatići.)
Druga varijanta: Došo Borovičanin u čaršiju pa vidio tikvu stambolku. Pito trgovca: »Bogaticeti, šta je to?« Kazo mu trgovac: »Ovo je jaje što se hačad legu.« Onda kazo: »Bogaticeti, pošto je to jedno jaje?«– Kaže: »Dukat.« Proda mu za dukat, pa kaže: »To jaje kad uzmeš, metni u trešeljak na konja, nemoj ga zastirat ničim i čuvaj da ne ispane.« Kad je Borovičanin došao na Duge, konj se potuče, a tikva ispane pa se zavalja niz čair u šumu i zapne za grm, a iz grma ispane zec. Kad viđe, vikne: »Po Bogu ljudi, k meni, ispade hače, pobježe! Došli ljudi i ganjali, al zeca niko ufatit.« (Zabilježio od St. Diljka, Seoce, 1926.)
12. Mac peke! Mac peke! (Varijanta.) Borovičanima često pado snijeg, pa im bilo krivo. Onda idu paši u Sarajevo, pa tuže kako im biva- pada snijeg. Paša im zatraži toliko i toliko, pa će im napraviti arzuhal. »Kad vam ovo ćage napravim, hajte u planinu pa nađite visoko drvo i hajte uz drvo a za sobom krešite i bijelite koru, pa navrh drveta ostavite ćage, i neće vam više snijeg padati.« Oni tako učine. Jedan se popne na jelicu i uradi tako. Kad se popeo, ne može saći. Neki reče: »Ima Handrkov mačak golem, pa ćemo mačku svezat špag oko vrata, pa će mačak iznijet, a neka on vabi, pa niz štap može sići.« Vežu mačku špag, a mačak neće da ide. »Vabi«, viknu onome gore. On izvadi ono svoje tagase, pa vabi: »Mac peke! Mac peke!« Od tada se Borovičanima rugaju, a oni mačke ne zovu mačkom nego imenom: kola, šara. (Od Stjepana Diljka iz Seoca.)
13. Lov na medvjeda. Sastalo se u nedilju dosta Borovičana u sobi i bričili se. Jednom bilo ime Matoš. Nanišo međed kroz selo. Oni ga potjerali, pa goni do stijene, i uletio im u stijenu. Onda reknu: »Ko će ići tamo unutra?« Matoš rekne: »Ja ću ići i istjerat ga, a vi mu ne dajte na rupu.« I zavuče se Matoš u rupu. Kad je pošao u rupu reče: »Kad se ja uvučem pa zamrdam nogama, onda vi mene potegnite navan, pa ću ga ja izvući.« Kad je unišo i došo do međeda, međed ga zgrabi i otkine glavu. On zamrda nogama, i oni ga potegnu. Kad su istegli Matoša bez glave, jedni će upitat: »Boga ti, je l' na Matošu jutros bila glava?« Jedan reče da odu pitati mu ženu. Ona odgovori: »Jutros se Matoš brijaše, i na njemu glava bijaše.« (Od I. Stjepanovića iz Seoca.)
14. Borovičani u Ričici. I. Bio u Ričici neki Rojo i držo har. Njemu bi dolazili Borovičani na konak. Kad bi otišli na konak u pojatu, okupili bi prditi, pa bi zavikali: »Fala Roji na graovoj čorbi, a Rojinici na ošapnici!« Rojo to potpazio. Kad drugi put došli na konak, Rojo namjestio ljesu i slame na ljesi i zadije iglu u štap, pa ozdo kroz ljesu guro u svakog, a na komijen metno naopako zubaču. Ubode jednog. On vikne: »Ujede šargica (zmija)!« Tako i drugi i treći, pa počnu da skaču kroz komijen pa sve na zubaču i nabodu se.
II. Na Borovici radili majdan. Rojo pustio bradu i došo u majdan da kupi rânika. I on ti zaišće i kupi. Pito ga jedan: »Okle si ti?« – »Ja sam iz Sutjeske, iz Ričice.« – »Bogaticeti, je li oni Rojetina živ? « – »E jes, kako živ, umro je davno. Što pitaš?« – »Ama eto, bogaticeti, da mi ga je upatit (pa stresavši sepet rude u duvanicu), ovako bi ga, mjeru mu j...., u duvanicu gurno.« (Od Stjepana Diljka iz Seoca.)
Filipović, Milenko: Borovičani, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, XXVIII, Zagreb, 1931.