Požeblje je zaravan iznad sela na kojoj se nalazi borovička crkva...
Nakon spaljivanja u posljednjem ratu novo sagrađena, ovim se riječima obratio s oltara Zlatomisnik Mijo Nikolić:
" Draga braćo i sestre,dragi moji Borovičani,dragi hodočasnici.
Jedina svrha našeg današnjeg slavlja moje zlatne mise jest da sa svima zahvalim našem nebeskom ocu za neizmjerna dobra koja sam od Njega primio u mojih 78 godina života
i 50 godina svećeništva.
Posebno želim zahvaliti na daru života mojim dobrim dragim roditeljima,daru braće,sestara,rodbine i prijatelja,na dobrom zdravlju,na svećeničkom pozivu, na ustrajnosti u svećeništvu i u vjernoj svećeničkoj službi u kojoj sam krstio 1295 djece,vjenčao 408 pari zaručnika,kršćanski sahranio 615 vjernika,odslužio oko 21 tisuću svetih misa,ispovijedao,propovijedao,katehizirao i druge svećeničke poslove obavljao.
Zahvaljujem dobrom Bogu i za sve križeve i patnje koje mi je slao,ali mi je dao snage i da ih nosim.Sve su to Božji darovi i milosti na kojima skupa sa svima vama zahvaljujem nebeskom ocu,dobrom spasitelju Isusa Krista i dragoj nebeskoj majci Mariji."
Pod misom je propovjedao zlatomisnikov brat,vlč.Pero Nikolić i otkrio upečatljive detalje iz obiteljske povijesti. Prenosimo dio njegovih riječi :
" U jesen 1955.godine išao sam ja u peti razred u Vareš. I neznam što je bilo,
vraćao sam se iz Vareša sam,iz Bukovice penjao sam se gore prema Krasadolu.
U svojoj dječijoj glavi sam tada razmišljao,jer sam načuo da bi mogla biti mlada misa moga brata Mije 1963.,pitao se,ma tko će to doživjeti.Činilo mi se daleko tih osam godina i mislio sam da se neće ni ostvariti.
Al dočeka ja ne samo prvu mladu misu,nego i prvu zlatnu misu.Kod prve zlatne mise sam ministrirao i dijelio sličice, a evo kod zlatne mise propovijedam (...)
Kad jedan svećenik, dragi brate Mijo slavi zlatnu misu,a ti to danas slaviš,dostojno je i opravdano da se osvrnemo na tragove koje si ostavio kroz pedeset godina svećeništva.
Jedan od prvih tragova. a možda i najvažniji.ostavio si u Borovici kad si se prvi ohrabrio i odazvao,te pošao u svećenički poziv.Koliki i kolike su krenuli za tobom.Odazvao si se u teška vremena.Ne zna današnja mladost kakva su to bila vremena početkom pedesetih godina kad si ti odlazio.Komunizam je pritiskao svim silama,sve se pratilo,špijuniralo i zatvaralo za najmanju sitnicu koja im se nije sviđala.
Otišao si ujutro u sjemenište u Zagreb,a popodne su odveli župnika u pritvor.Sjećam se,dragi brate,kako je učitelj došao kući i odvraćao te da ne pođeš u sjemenište.Veliku ulogu odigrala je obitelj u kojoj si se rodio ,a posebno tvoj otac,ili naš otac,koga su zvali trinaesti apostol.
Da, taj trinaesti apostol imao je tri sina svećenika.Tebe zlatomisnika,mene propovjednika i trećeg Zorislava,za kojeg se nadamo da je na nebu.
Možda će jedan događaj iz našeg života dočarati atmosferu iz koje je izrastao današnji zlatomisnik,a kako su bila ozbiljna vremena u kojima su se rađala redovnička zvanja.
Otac naš,taj trinaesti apostol,Zorislav i ja, kosimo na našoj njivi dolje,u onoj najvećoj strančugi,čak se sjećam da je bilo popodne,i stali smo sva trojica da naoštrimo kose.
Kad smo bili gotovi,kako je otac bio prvi nismo mogli bez njega nastaviti,okrene se prema nama dvojici,još mi je uvijek ta slika pred očima,i pita nas: jeste li vi spremni umrijeti za Krista? A mi dječaci, 14 i 16 godina..."
Priredio : Željo Nikolić