Doći u vjerovatno najpoznatije selo u svijetu, uvijek je uzbudljiv događaj. Selo koje je bilo poznato u predrimskom, rimskom i osmanskom carstvu, Kraljevini Jugoslaviji, SFRJ, Bosni i Hercegovini ponajviše po bogatstvu metalnih ruda, u svom pitoreksnom okruženju i pored svega što ga je pregazilo izgleda prelijepo.
Uz dopuštenje, prisustvujemo misi, pravimo ponovo fotke i sa sjetom posmatramo stotinjak vjernika od kojih su svega dvadesetak djeca. Svi su moderno obučeni, ali nema nikoga u narodnoj nošnji ovoga kraja, koja se samo djelimično razlikuje od Kakanjskih, odnosno Sutjeških Hrvata. Nema, kažu, nikoga da je tka i šije, a ljubazna gospođa Gordana Lukić, sa suprugom Ivom pokazuje nam slike u toj nošnji, iznosi nam je da je vidimo i da će, ako treba, i obući je radi nas. Uzgred da kažem da su ovo dvoje supružnika jedini zaposleni od šezdesetak stanovnika koliko obje Borovice danas imaju, a nekada su brojali više od tisuću i petsto. Suprug radi u Tvornici rezervnih dijelova, a supruga u MUP-u, naravno u Varešu.Upoznajem još jednog svećenika, Don Peru Markovića, rođenog u Borovici, a sada na službi u Splitu, razgovaramo o razlogu mog dolaska – pisanju moje druge knjige u kojoj vrlo važno mjesto zauzima priča upravo o Borovici. Pričamo o onome što je bilo, ali važnije o onome kako gleda na budućnost ovog kraja. Složismo se da je politika ta koja će najviše odlučiti, da će ona omogućiti ili ne, vrijednim mještanima da se zaposle, da se pokrenu rudarski i šumski potencijali, njihova prerada i izvoz finalnih proizvoda a ne samo sirovina kao prethodnih nekoliko vijekova.Još dvojicu mještana zamolih da mi pomognu u zaključnim konstatacijama moje buduće knjige, gospodine Nikolu Šimića, preduzetnika i Marka Djakovića (skrenuo mi je pažnju na izgovor dj a ne đ) umirovljenika i nekadašnjeg bageristu Rudnika željezne rude u Varešu. Dogovorismo slijedeći sastanak za desetak dana, poklanjam im po svoju prvu knjigu jer hoće da vide kako i o čemu pišem. Kažu da im je na vrh glave onih koji pišu neistine, vrijeđa ih to. Rekoše nam da je prava šteta što nismo bili u prošlu srijedu kad je bila velika svečanost na godišnjicu Župe Borovica, koja je sve do 1921. godine bila u sastavu Sutješke župe, tada je bilo krcato povratnicima i gostima i mnogo onih u narodnoj nošnji ovoga kraja. Nismo znali, a sigurno bi bili tu. Veoma drago nam je bilo čuti da Božo Lukić iz Haljinića sada pravi kuću na djedovini, da ima gdje doći. Cijelo vrijeme uveseljavala nas je presimpatična unuka mog kolege Joze Pavlovića, na simpatičnom italijansko-hrvatskom jeziku, kako ona kaže, postavlja pitanja vrlo zrela, a ponekada i sama daje odgovore. Njeni roditelji su oboje iz Kaknja, rođena je u Italiji, kao i njen dvogodišnji brat, ali nisu uzeli italijansko državljanstvo nego ponosno čuvaju svoje.Vrlo upečatljiv mi je bio i susret sa gospođom Veronikom Nikolić, stanovnicom Borovice, danas Beča u Austriji, a porijeklom iz okolice Mostara. Vrlo vedra Veronika dolazi najmanje jednom godišnje da obiđe grob svoga sina koji je poginuo 1985. godine u Bitoli, kao pripadnik, jedine nam tadašnje JNA.Odlazimo puni utisaka, pomiješanih sa nostalgijom i logičnim pitanjem: Da li se sve ovako moralo dogoditi? Bože, ne dozvoli da nestanu ova dva sela spojena u jedno, nakon više od 12 vijekova otkad su poznati povijesni podaci. Tekst: Fuad Breščić/Foto:Meho Kubra
Izvor: www.kakanjlive.com