Izvještaj iz Borovice na izlasku kalendarske zime 2015...
ZIMA I VELJAČA 2015. U NAŠOJ BOROVICI!!!!!
Svaki put kad u Borovici provedem nekoliko sati osjetim potrebu da to vrijeme podijelim sa onima kojima Borovica nešto znači, bilo da su u njoj rođeni, u njoj boravili na nekoliko dana ili za nju možda samo čuli. Današnji povod mog boravaka u Borovici je trostruk ili moderno rečeno 3u1.
Prvi je da male princeze dvije borovičke učenice, kombijem vratim iz Vareša kući i malo se vratim u svoje djetinjstvo i vožnju svakog dana iz Borovice u Vareš i natrag. U moje vrijeme dva puna autobusa, a sada samo njih dvije, naše Gabrijela Marić i mali prvašić Iva Matić kćerka Snježane Matić koja za svojim roditeljima Ljubom i Antom, došla živjeti u Borovicu, u kuću svog ujaka Pere Djakovića - Barabe. Suosjećam sa njima i pokušavam im pomoći koliko mogu da njihovo djetinjstvo i školovanje u Varešu i taj put od kuće do škole, bude koliko toliko dobar. Ova veljača je pokazala svoje zube i par dana su morale izostati s nastave radi velikoga snijega i neprohodnog puta prema Borovici. Ovim putem ih želim pohvaliti za izuzetno lijepo ponašanje, za uspjeh u školi i sve lijepo što za njih čujem u školi od njihovih nastavnika kao i od ravnateljice škole. Zato Gabi i Iva hvala vam što našoj Borovici dajete ono što joj najviše fali, a to je dječji žamor, bezbrižna igra i sve drugo što samo djeca sa sobom nose.
Drugi razlog mog odlaska u Borovicu je malo obići Marijana i Ljubana i vidjeti što ima nova kod njih, da li se što radi i koja je tema konferencija – foruma kod trgovina. Danas kao i svaki dan kad kombi dođe oko 14:00 sati , pred trgovinom je uvijek živo i svako dođe po svoju gibiru. Jedni po kruh drugi po lijekove ili nešto drugo što su naručili kod trgovaca, a ima i onih koji dođu po svoju dozu, neko karlovačku neko žuju a neki i čašicu loze dalmatinke ili Marijana Badela za tlak i bolju cirkulaciju. Bilo kako bilo u to vrijeme u našoj Borovici je živo i uvijek se nađe tema za diskusiju i žučne rasprave vezane za svagdašnje teme i dileme, kojih u ovo vrijeme i sve što ono nosi sa sobom ima na pretek. Danas je na tapeti naša općina i njen blokirani račun te stotinu pitanja i potpitanja, zbog čega i zašto je račun blokiran. Jedni krive starog, drugi novog načelnika, njihov način vladanja i trošenja proračunskog – „našeg“ novca. Dok jedni hvale Hamdu i zahvaljuju se na onome što je uradio za naša sela, drugi pitaju što je sa asfaltom i Gujinom (Marijana Gluvića) kućom, ima li kakvih naznaka kad bi sve moglo krenuti. Pokušavamo malo smiriti tenzije i žučnu raspravu i pojasniti situaciju u koju je općina zapala i napore sadašnjeg načelnika Avdije i predsjedavajućeg vijeća Zdravka da uz pomoć viših institucija deblokiraju račun općine i krenu svi započeti projekti pa tako i naš asfalt i drugo što je vezano uz našu Općinu ,a onda i Borovicu. Dok diskusija oko općine traje netko dobaci; „ A i onaj što puni Radakovicu danas nastupa u našem selu i sa nekim kamiončićem vozi vodu sa Radakovice pošto ne može sa svojim džipom proći od snijega preko“ velikog dola i cea“. E ova tema je malo žešća i učešće u diskusiji oko Radakovice želi uzeti svatko i prokomentirati kako on vidi stvari kad je Radakovica u pitanju. Dok jedni sve odobravaju i kažu neka se bilo što pokreće, drugi bi to u startu zabranili i obustavili pošto mi od svega toga nemamo ništa. Pokušavam se uključiti u diskusiju i pojasniti ono što kao općinski vijećnik i član savjeta MZ Borovica znam, a to je da je gospodin Majo Marilović iz Sarajeva od općine dobio dozvolu za povremeno i privremeno punjenje vode sa izvora Radakova stijena te da on tako i radi. On je registrirao obrt i brendirao vodu kao „KRALJEVSKA VODA“, izvršio analizu vode na nekoliko instituta u europi dobio suglasnosti da je voda ispravna i dobre kvalitete te tako čovjek povremeno dođe natoči vodu u galone od 18,9 litara, odveze u Sarajevo gdje ima aparate u nekoliko velikih poduzeća i banaka i tako ide taj posao ništa specijalno niti previše unosno kad je profit u pitanju. Dok ovo sve pokušavam pojasniti neko dobaci: „Da nema koristi ne bi on to tek tako radio, e ovo je naša vječita uzrečica i dilema koja proizlazi iz našeg osobnog stava koji nerado mijenjamo, a ujedno skoro pa i ništa ne činimo da se u to sami uvjerimo kako izgleda baviti se nečim u Bosni od čega bi trebao imati korist. Kako je diskusija dalje tekla vremena je bilo sve manje, a pitanja sve više tako da sam morao napustiti forum i obaviti treći razlog zbog kojega sam danas došao u Borovicu, a to je posjetiti naše groblje i grob svoga brata Marka i sa njim podijeliti nešto što je 100% osobno.
Penjući se prema groblju zastajem i gledam naša sela ,Gornju i Donju Borovicu, Položac i Osredak, pogledom preko Rajkuše i Medujaka vidim Borovičke njive i ne mogu, a da se ne sjetim svih ljudi koji su isto kao i mi danas pred trgovinama diskutirali i brinuli svagdašnju borovičku brigu. Zastajem na ulazu u groblje, gledam sela koja miruju, do groblja ne dopire diskusija sa Potoka, oko Općine, Radakovice i svega drugog što je danas pred trgovinama bila tema, nego sam mir i grobna tišina. Možda je ovaj mir i tišina stvarna slika naših sela koja kao i njihovi stanovnici lagano i tiho žive u ovo vrijeme. Računam: Položac „troje“, Osredak „dvoje“ Ćureti „sedamnaestero“, Krema“ dvoje“, Bojići „troje“,Selo “četrdeset i troje, ukupno njih „sedamdeset šestero“ što stalno žive u našoj Župi. Zatim gledam preko Rajkuša, Medujak, Lanište, Gradinu i Borovičke njive koje su bez svojih stanovnika ali ne želim reći pusta jer na pamet mi dolazi moj kum Tvrtko, prijatelj Anto - Sosa, Tomo i njegova braća sa Rajkuše , Amper i ostali iz Borovičkih njiva, Mato s Gradine te mnogi, mnogi drugi koji nisu spomenuti, a tog trenutka mi prođoše mislima. I dok sa groblja gledam te prelijepe pejzaže našeg zavičaja koji je prošaran bijelom i crnom bojom, bijelom bojom, bojom snijega koji simbolizira nadu i crnom bojom, bojom slutnje i trave koja jesenas umrije te čeka novo proljeće, zastajem pred ovim grobovima i sobom te se pitam: „Koliko ljudi leži u ovom groblju koje sam poznavao? Odgovor je: “Puno za ovih mojih pedeset godina“, a mogu mislit koliko ih poznaje Jelaška , Petar Ružin i moja rodica Manduša koja je izvrstan poznavatelj Borovičkih obitelji i njihovih korijena – rodova. U nedavnom razgovoru sa rođom Mijom Kostom – debelim i tetkom Mijom Martinovićem - Maričićem oko broja umrlih u našoj župi ostao sam zapanjen brojem umrlih od kada njih dvojica vode evidenciju, točnije od pogibije našeg Ante Dominovića na Zaratju u ljeto 1992. godine. Po njihovim zabilješkama moj brat Marko je bio 291 Borovičanin koji je umro prema njihovoj evidenciji i to podjednak broj iz oba sela. Broj onih koji su se vratili i umrli u Borovici te pokopani u naša tri groblja od 1998. godine iznosi pedeset dvoje, što je također veliki broj.
Lagano odlazim do groba svog brata gdje su uz njega pokopani moji roditelji i njihovi roditelji moje bake i djedovi. Uz zapaljenu svijeću spominjem ih se, te molim za njihove duše i za sve koji počivaju na našem groblju, a onda pomalo sujetan sa groblja odlazim lagano u realnost koju svatko od nas ima bio on u Borovici, u Zagrebu ili Beču.
Pošto je u Bosni sve usporeno tako i ja ovaj tekst započe pisati u petak 27.02. a dovršavam ga danas 21.03. na prvi dan proljeća. U tom periodu mnogo toga se desilo, u i oko naše Borovice. Početak mjeseca ožujka donio je novi i najveći snijeg ove zime kao i tri sprovoda – sahrane naša tri pokojnika, naše Ljube Matić i Manduše Malinića koju spomenuh u ovom tekstu kao vrsnu poznavateljicu Borovice i njenih prošlih vremena. Ljubina i Mandušina smrt nas sve stavi u još jedno iskušenje da se svi možemo dokazati kao ljudi i kao rodbina. Kolika je vrijednost Borovičkog čovjeka najbolje pokazuju takve situacije, da ni snijeg od skoro jednog metra i malobrojnost onih koji u Borovici žive ne mogu nas spriječiti u činjenju dobra i pokazivanja ljudskosti u teškim trenucima. Svi oni koji su bili na njihovim sprovodima u to su se mogli uvjeriti i ovim putem u ime njihovih najbližih želim se zahvaliti svima koji su pomogli da se one dostojanstveno sahrane. Treći sprovod i smrt našeg Mirka Drene – kojeg smo sahranili prekjučer to jest 19.04. u 15:00 sati na groblju u Gornjoj Borovici, također je dokaz da je čovjekov život kao struna, koju kad malo više zategneš ona sama od sebe puca. Pokojnog Mirka su unatoč velikog snijega došli ispratiti njegovi najbliži, bliža i daljnja rodbina ali i veliki broj njegovih i prijatelja njegove djece iz Ljubuškog u kojem je Mirko zadnje vrijeme sa svojom obitelji živio. Mirku, Ljubi i Manduši neka je laka borovička zemlja za kojom su žalili, kojoj su težili i konačno njoj se i vratili.
Ako se po jutru poznaje dan, onda bi ovo proljeće po njegovom prvom jutru moglo biti dobro. Jutros je Vareš i njegova okolina okupana suncem. Sa prozora gledam „kotu“ našeg Ive Nikolića –Tikvedžije te pored nje Gašinu stijenu prekrivenu snijegom. Gledam sav taj ugođaj, blještavilo snijega i sunca, te ne mogu a da se ne divim prirodom koju naš kraj ima. Svu tu ljepotu kojoj se divim i život u našem kraju koji i te kako ima smisla uvijek nešto zamrači baš kao jučerašnje pomračenje sunca, koje moj dobri susjed u šali prokomentirao: „Kod nas u Bosni je pomračenje pameti - uma zadnjih dvadeset godina“. Ne želim vjerovati zapažanju svog susjeda i duboko se nadam da će ovo stanje mraka u Bosni proći te da i nas čeka neko novo proljeće.
Napisao: Nikola Šimić
Borovica: 27.02.2015.
Vareš: 21.03.2015.