UGRAÐENI KOMENTARI OVOG ÈLANKA
Objavljujemo jedan tekst u kojem je opisana Borovica, 1930 godine i koji je preveo naš Borovièanin, gosp.Franjo Pariæ iz Canade,kojemu se od srca zahvaljujemo za trud i njegove priloge na našoj stranici. Borovica je jako dobro opisana,jedino na samom kraju je pisac dosta loše ocijenio Borovièane toga vremena. Napominjemo da je to samo njegovo mišljenje i ne vjerujemo da je to baš bilo tada tako, iako je malo onih meðu nama koji nam mogu to potvrditi ili opovrgnuti.

BOROVICA

Milenko S. Filipovic – Borovica, Beograd – Srpska kraljevska akademija 1930
Preuzeto sa: Digitalna biblioteka portala Poreklo
Napomene: - Prepisano na latinici i na ijekavici.
- Uocene ocigledne ili stamparske pogreske su ispravljene bez napomene.
- Ostale pogreske, pogresna imena (po mom sjecanju) ispravljene su u zagradi (crveno).
- Buduci da nemam znakove sa kvacicama, ondje gdje je to neophodno, narocito kod vlastitih imena, koristio sam Copy/Paste znakove iz drugog teksta, pa postoji mogucnost da sam nesto izostavio.

Obradio: Franjo Paric

BOROVICA
Borovica je malen i zabacen kraj u srednjoj Bosni, u visockom srezu, a Borovicani su malena egzoticna grupa stanovnistva, koje se znatno razlikuje od stanovnistva susjednih krajeva. Borovica je zapadno od rudarske varosi Varesa a sjeverno od Kraljeve Sutjeske, od obe varosi udaljena po dva sata pjesackog hoda, i zahvata gornji sliv rjecice Bukovice i lijevi sliv potoka Strmca. Predio je sa svih strana ogranicen visokim brdima, te je stoga tesko pristupacan i osamljen. Veci, sjeveroistocni dio je pod sumom i nenaseljen, a sela su u jugozapadnom dijelu. Borovica je u stvari samo jedno naselje, i vec se u Varesu ili Sutjesci ne vodi racuna o njenim “selima”. “Sela” su u Borovici manje izdvojene skupine kuca.*1)

Granice. – Na jugoistocnoj strani Borovice granicu cine potoci, a na sjeverozapadu planinske kose. Polazeci od sastavaka Borovickog Potoka i Bukovice granica ide uz Bukovicu ka sjeveroistoku do vodenice pri uscu jednog potocica (kota 1000 m.), onda uz potocic na Brezovu Kosu i preko nje i brda Jasjena izlazi na potok Strmac, te se produzava lijevom obalom toga potoka sve do pred usce Jastrebovca; tu granica povija u luku ulijevo, vraca se na potok, da ga ostavi po drugi put i sidje na Dubošæicu odmah iznad usca Strmca, ide malo uz Dubošæicu do mjesta gdje na nju silazi put, onda granica ide tim putem najprije na zapad, pa na jug i jugozapad uz kosu Rudu, i dalje na Igrišæa (1303), Dugu i Ljeskovac (1250); pod Ljeskovcem granica se odvaja od puta, koji ide u Gornju Borovicu, te se produzava dalje ka jugozapadu na brdo Lipnicu, s Lipnice silazi na Borovicki Potok nize vode Radakovice i niz Borovicki Potok ide do njegova usca u Bukovicu. Borovicani imaju svojih zemalja i izvan ovih granica.
Ovako ogranicena Borovica je planinski kraj izduzen u pravcu sjeveroistoka-jugozapada. Tu su mnoga brda, spojena medju sobom dugackim a uskim kosama, a izmedju njih su duboke i tijesne doline strmih strana. Od Igrišæa polazi siroka kosa ka jugoistoku i veze ga za nizi Jasjen; ta je kosa razvodje. U sjevernoj podgorini Jasjena izvire Strmac, koji se, posto primi s lijeve strane Jastrijebovac, saliva u Dubošæicu, pritoku Krivaje. Ispod juznih obronaka Igrišæa i Jasjena odnosno Brezove Kose (1237 m.) sastaju se Borovicki Potok i Bukovica. Njihovi su sastavci najjuznija i najniza tacka naseljene Borovice (718). Bukovica se nize Sutjeske saliva u Trstionicu, pritoku Bosne.
Polozaji sela. – Pojedini dijelovi Borovice su na razlicitim polozajima.
Gornja Borovica ili æureti (41 porodica) je “uprla” u Lipnicko Brdo i okrenuta je istoku. Kuce su na brijescicu, medju potocima Rica (desno) i Zaravan (lijevo), koji se pod selom, u Paluèku (Paloèku), sastaju i dalje se taj novi potok zove Poskok (Podskok); u Donjoj ga Borovici zovu Crvena Rijeka. Iznad sela je prostran i obradjen do, ciji se dijelovi zovu Koprenovice, Bukmerovice i Zadnja. Prema sjeveru od sela je kosa Kulovina, lijevo od potoka, a desno prema jugoistoku, kosa Tabor, na kojoj je i crkva (na mjestu Pozeblju). Put koji iz Gornje Borovice vodi prema jugu, u Sutjesku, prolazi pored Radakovice. To je visok i strm krecnjacki otsjek, iz kog izbija nekoliko snaznih vrela. Blizu Radakovice je potok i mjesto Beserovac. Pod Radakovicom je mnogo sedre. Cijela strana od Radakovice pa do Kopljara (Kopjara) je pod sumom.
Selo Djakovici (6 porodica) je lijevo u strani potoka Male Njive, a nad kucama se dize brdo Jerkuša. Taj potok izvire u Rajica-Lazini do Jerkuše. Desno od potoka je kosa Luèica sa sumarskom kucom. S Luèice se dize vis Orti, zatim je Metališæe sa skolom, a dalji se dio kose zove Jezero (1042).
Gradina (1 porodica) je najmanje i najmladje selo u Borovici. Nad selom je sa zapada, “crt” (kosa) Klis koja veze za brdo (“površ”) Medujak. Sedlo Gradina veze Klis s visom Gradina na istoku; na tom sedlu je jedina kuca u selu. Desno od sela je do Mala Gradina, koji silazi u potok Juraševac, koji dolazi s Klisa. Nalijevo silazi strm do Tuk u Borovicki Potok. Desno od Juraševca je strana Brestiæ, a niz Tuk otice neznatan potocic. Za Klisom, prema sjeverozapadu, je Mracni Do, zatim brdo Ljeskovac. Iduci od Gradine, odnosno od kose Brestiæa, ka Djakovicima nailazi se na do Vrela s potokom ispod Klisa. Zatim dolaze kosa Staje i do Bare, pa “crt” Oštrike, koji dijele Bare od doline potoka Male Njive; dolovi Bare i Mala Njiva sastaju se poslije u jedan do. Cijeli je Klis pod sumom, a Gradina jednim dijelom. Sume ima i u Vrelima, pa i u Barama. Cureti, Djakovici i Gradina su Gornja Borovica.
Donju Borovicu cine Varoš (21 porodica) i Klanac (23 porodice). Seoske kuce u Varoši su u stijesnjenoj dolini a s obe strane Borovicke Rijeke medju brdima Jezerom (1042) i Debelom Mejom, ciji se gornji dio zove Lazine. Jezero je ozgo zaravnjeno, i taj se dio zove Komarac i Cokovac. Pod Varoši je mjesto Carina. Klanac je odmah do Varoši; vrtlovi neznatne povrsine dijele ta dva sela. Sem jedne, sve su kuce desno od Borovicke Rijeke, u strani – “u priporku” – medju njom i Crvenom Rijekom, koja joj dolazi s desna, iz Gornje Borovice, i spustaju se do tog potoka. Iznad sela je brdo Jezero. Desno od Crvenog Potoka je brdo Križ. Nasuprot uscu Crvenog Potoka je usce Dola, kojim uvijek tece malo vode. Do postaje od dva manja, od kojih se desni zove Tanado (Tamnado); izmedju njih je vis Kožiæka, pod sumom. Desno od Dola, medju Dolom i Borovickom Rijekom je brdo Debela Meja, a lijevo od Dola brdo Crkva. Iza brda Crkve je do Krcevine, a onda brdo Subotinje, koje je pod sumom. Suprotna strana Borovicke Rijeke Krè-Stijena takodje je pod sumom. Izuzimajuci Gradinu, sva su ostala sela medjusobno vrlo blizu i stvarno su samo jedno naselje.
Stvara se medjutim jos jedno novo selo. To je Jastrijebovac (2 porodice), zaselak Gornje Borovice na kosi Jastrebovcu kraj istoimenog potoka, u sjeveroistocnom dijelu predjela, gdje se stocarski stanovi pretvaraju u kuce.
Vode. – Borovica obiluje vodom. Kroz nju tece nekoliko potoka, od kojih su najveci i najglavniji Bukovica i Borovica ili Borovicka Rijeka, a svaka skupina kuca ima svoje izvore.
U Gornjoj Borovici je vrelo gotovo na svakoj njivi. Vaznija su vrela Rica, Plakonica i Voda na Zapisima, a u samom selu je èešma. U Djakovicima je vrelo kraj potoka koji tece kroz selo. Na Gradini je snazno vrelo Klis. U Varosi svi nose vodu s Varoske Vode, na lijevoj obali Borovickog Potoka. I Klanac ima snazno vrelo na lijevoj obali Borovickog Potoka.
Borovicka Rijeka pocinje s Torina u planini kao potok Jezera. Nikad ne presusi. Na Sastavcima (960 m.) iznad sela s njom se sastaje potok od Tomiæa Stana. Medju njima je Gluniæa Brdo (Gluviæa Brdo). Prije nego sto dodje do sela Varosi, Borovicka Rijeka prima s desna potoke Jurasevac i Zacukovac (Zacokovac ili Cokovac) (u njegovoj dolini je dobro vrelo Milkovac). Izmedju Jurasevca i rijeke je kosa Batre koja veze za stijenu Sabljaèu i dalje za vis Gradinu. Jurasevac silazi na mjesto Bubanj, pa u rijeku. Izmedju Jurasevca i Zacukovca (...) je brdo Brestiæ cije se strane zovu Doce, Kovaèevica i Maèka. Nasuprot Zacukovca (...) je put Voznici (Voznice), koji se penje na Brezovu Kosu. Od Voznika (...) do Bubnja, lijevom stranom rijeke, je suma Ozeblica pa èairi Repišæa. Visi dolovi iznad Ozeblice i Repišæa zovu se Vrisika, Vrahovac (Vranovac) i Gornji i Donji Slamnik. Na Lukama Borovicka Rijeka se saliva u Bukovicu; izmedju njih je kosa Luèevac.
Bukovica izvire pod Pogarima, pa se gubi pod brdom Grèkijem Kamenom na mjestu Velikoj Torlukovici (Velikoj Turlukavici), a ponovo izbija vise Male Torlukovice (Male Turlukavice) pod krecnjackim visom Sokolinom.
I u Borovickoj Rijeci i u Bukovici ima pastrmki.
Klimat. – U Borovici nema niti je bilo meteoroloske stanice. Opisacu klimat naseljenog dijela Borovice po kazivanju Borovicana. Zima je ostra i snijegovita. Snijeg pocinje padati oko Mioljdana (29 IX), najdocnije nekoliko dana po Miolju. Moze poslije toga da okopni i da bude lijepo vrijeme otprilike do prvoga novembra, kada padne snijeg koji ce ostati do proljeca. Snijeg moze biti, bez uticaja vjetra, debeo dva metra. Zimi cesto duva Sjever, koji stvara “nametine” od snijega. Desava se da zimi dune i Jugovina, pa i ona donese snijeg. Snijeg pocinje kopniti od Sv. Matije (25. februara), i to u Donjoj Borovici na sedam dana ranije nego u Gornjoj.
Ljeto je ugodno, jer nema velike vrucine. Cim kisa padne, studeno je, narocito ako je kisna godina. Takvih godina su vrlo ceste magle i usred ljeta, gotovo svaki dan. Kakva je magla i kad nema kise, vidio sam 6 avgusta 1928 g. Cijelo prije podne bila je magla, i tek pred 12 sati bijase se razvedrilo i sunce se je naziralo kroz maglu, a poslije podne pocela je padati jos gusca magla i spustati se nanize, dok nije ispunila sve dolove, krecuci se, gonjena vjetrom, velikom brzinom niz Bukovicu. Kad u ljeto iznenada padne magla, nadaju se ledu. Bilo je slucajeva, da je i o Ivanju dne (24. juna) padao snijeg.
Sjever je ljeti suv, a Jugovina donosi kisu. Zapad nije opasan; zovu ga i Krivac. Vjetar Godinjak duva ljeti u priskok sunca i najzgodniji je za “bacanje kamare”. “Vjetar od istoka prisjeca oko Jurjeva Sjever”; bude ostar, studen i suv. Lokalni vjetrovi koji duvaju izmedju brda, mogu biti veoma snazni; zovu se “uspori”.
Kao osobitost, prica se, da je jedne zime padao zut snijeg.
Zemlja za obradjivanje. – Njiva je u ovom planinskom kraju srazmjerno malo, i sve su u neposrednoj blizini sela.
U Gornjoj Borovici su njive, osim u pomenutom dolu iznad sela, svuda oko sela gdje je bilo mogucno iskrciti, tako da su neke i po vrlo strmim stranama. Zovu se: Vrtaèa, Stranèica, Krušèik, Lazina, Ravan, Bataèje, Studenac, Zapisi, Kobila, Prkos, Strugonica, Plakonice, Zorkovica, Jerkov Kamen, Talambas, Sutješka (s Kraljevom Rupom), Rupe, Veliki Do, Prndjeo, Ceo. Na Gradini su njive po kosama, stranama i dolovima i zovu se: Brestiæ, Stražišæe, Kovaèevica, Batre, Jurašovac (Juraševac), Bubanj, Doce, Luke, Zacukovac (Zacokovac ili Cokovac), Zopci, Staje, Rid, Oštrike, Jerkova Njiva, Rajèa Lazina i Luèica. Oko Varosi su zirati: Rogoviæi (Rogoviæ), Do, Debela Meja, Oplotje, pod Lukom (Podluka), Bubanj, Kovaèevica, Juraševica (Juraševac), Stražišæe, Zobac, Komarac, Jezero i Strana. Klanaèka obradjena je zemlja vecinom po stranama Crvenog Potoka: Paloèak, Rid, Zakunica, Selišæe, Križ, Tabor i Zakrižje, a niz Rijeku su: Crkve (Crkva), Zloæukovica, Gorkulja i Lazine (Lazina).
Na pomenutim mjestima je ipak vrlo malo pravih njiva, nego tu ima i sjenokosa, koje Borovicani takodje zovu njivama. Sem toga, brda blize selu (kao sto su Jezero, Debela Meja i dr.) sluze kao seoska ispasa, a sva ranije pominjana brda su pod sumom, a u sumi je ovdje ondje poneki sjenokos. Zbog prenaseljenosti suma se krci, a tako je postalo selo Gradina i postaje Jastrijebovac, koji je svojina seljana iz Gornje Borovice.
Tip. – Borovica je razbijenog tipa, ali su kuce u pojedinim njenim dijelovima zbijene. Sela su joj razne velicine: najvece ima 41 porodicu (u 36 kuca) a najmanje samo dvije. – U cijeloj Borovici zivi svega 94 porodice u 87 kuca.
Prije nekoliko godina je podignuta crkva u Gornjoj Borovici na mjestu Požeblju. Dva su groblja: “Greblje” za Gornju Borovicu iznad sela i groblje na Crkvi prema Klancu za cijelu Donju Borovicu i Djakovice.
Kuca i druge zgrade.
a). Kuca. “Milaæ” je mjesto na kom je kuca ili zgrada: “milæevi” zemljiste s kucom i drugim zgradama. “Dvorišæe” je prostor oko kuce; ranije se zvao “pretkucnica”. Kako su sela zbijena i oko svake kuce povise zgrada, milcevi nisu uvijek ogradjeni.
Kuce i zgrade prave se od brvana. Brvna se postavljaju horizontalno, “u nalog” ili vertikalno “na ukomicu”. Ovakav nacin gradjenja je od skora. Borovicanima prave kuce majstori iz drugih sela. Starije kuce su bile manje od danasnjih i bez èardaka, te su u svemu iste kao starovlaske. “Kuca” je bila pregradjena, pa su u jednom dijelu drzali stoku. Ranije nije bio obicaj da se kuce krece spolja; i sada ima neokrecenih kuca. Krovovi su ranije pravljeni od dugih dasaka, pa su imali po cetiri šva, sada samo od kratkih.
Sve su kuce gradjene pri strani, tako da imaju i “magazu”. Kad se gradi kuca naprave se najprije magazni zidovi od kamena iz rijeke i od sedre (u novije vrijeme dodaje se i drvo) i temelj od kamena, na kom ce biti “kuca” i udzere, a nad magazom ce biti soba. Na magazne zidove i na kameni temelj postavlja se temelj od brvna, a po ovome dalje brvna. Sva brvna do pod krov zovu se “osijek”, a najgornja “vjenèanica”. Ranije su gradjene kuce samo od oblih brvana, a sada ih prave i “od tesa”, i to, kao sto je receno, i “na nalog” i “na ukomicu”. Preko vjenèanica dolaze “rogovi”, preko njih “žioke”, a po ovima “daska”.
Ranije su prozori bili vrlo maleni: prosjecno jedno brvno i supljina zatvorena trbusinom. Sada su prozori veci i uglavljeni u okvir, kao i vrata, “u pervazove”. Na kuci su spolja dvoja vrata. Nesto su uza ona kroz koja se rjedje ulazi u kucu. Vrata su dosta velika (obicaj je da svatovi na konjima ulaze u kuce).
Na kucama su krovovi “na dume” (cetiri strane), rijetko “na zaèeok”, a poslije Svjetskog rata primjenjuje se na kucama krov “na lastavicu”, kao i na zgradama. Krov ima obicno po sedam do devet savova (redova daske). Na krovu su jedan do dva “komina”, a ranije su bile badze.
U novije vrijeme kuce se i spolja krece: po brvnima se udare “nitke” ukoso, malterise se i onda kreci.
Najmanja kuca ima “kucu”, sobu i dvije udzere. “Kuca” je u sredini, soba s donje strane nad magazom, a udzere s gornje strane. (Vidi na kraju knjige skicu: horizontalni presjek od kuce Pave Djakovica).
U “kuci” je ognjiste, na sredini uz sobni zid, od nabijene zemlje i ogradjeno. S ognjista se lozi u pec u sobi kroz otvor u zidu. U zidu iznad ovog otvora je “prijepeæak”, mala polica. Nad ognjistem vise “verige” o drvetu “kotlinaèi.” U kuci su jos klupe, police i ekseri, o kojima vise tepsije, ažija, alat i sl. U “kuci” je pod od nabijene zemlje.
Soba sluzi za spavanje. U sobi je pod od dasaka. Prema ognjistu je zemljana pec. U mnogim kucama soba je pregradjena na “sobu” i “sobicu”, pa u sobici drze sanduke, svecane haljine, i tu im spavaju gosti, kad dodju.
U jednoj udzeri su naæve i tu drze hranu i posudje, a u drugoj sanduke s haljinama. U ovoj drugoj spavaju mladji bracni parovi za prvu godinu dana. – Nad udzerom (udzere i sobe imaju tavan) u mnogim kucama je “okno”, drveni sanduk za zito, pregradjen na dvoje: za zob i za jecam.
Spolja je cesto uz kucu prilijepljena “divana” ili “kamarija”, otvoren trem, pokriven produzenim krovom sa sobe. Stare kuce nisu toga imale, nego su imale “jazluke”, koji su bili sasvim zatvoreni. Novije kuce imaju “èardake”. To su manje sobe nad sobom medju krovnim stranama. Na èardak se penje iz “kuce” uz “mendervine” (merdevine). Ove su kuce prepune stjenica.
b). Zgrade oko kuce. Oko kuca su “klanice” ili “pojate”, “svinjci”, “kotac” (za kokosi), rijetko “ambar” (za zito), a negdje “rov” i “celinjak”. Po njivama su “klanice” i “torovi”.
Klanice su mnogobrojne po Borovici. Ima ih kako pored kuca tako i po njivama, dosta udaljenih od kuca. Grade se od brvana “u nalog”. Ima obicnih i “prijekih klanica”.
Donji dio obicne klanice je pregradjen na dva nejednaka dijela. Manja pregrada je siroka 2.6 m., koliko je dugo govece, a sirina klanice je njena duzina; to je “klanica”. Drugi dio je veci i moze biti dug do 6 m. To je “pojata”, i tu se drzi sijeno. Na “klanici” su vrata za stoku, a iz “klanice” vode manja vrata u “pojatu”, kroz koja se iznosi sijeno radi polaganja stoci. Na pojati su spolja vrata za ubacivanje sijena: ta su vrata ili do zemlje ili pod rogovima (ovo drugo je starije). Nad klanicom je tavan, “pršnice” (ja bih rekao: prsnice), da sijeno ne pada dole. Prema tome stoka se drzi samo u jednom dijelu zgrade.
Kod prijeke klanice je dole obicno samo jedno odjeljenje i u njemu se drze goveda; gornji dio koji je pod rogovima, “nalog”, je popodjen. U nalog se ugoni sitna stoka, preko mosta, koji se pravi od greda, polozenih ukoso jedna do druge sa zemlje do vrata, a da bi stoka mogla ulaziti zasijeku se brvna kao stepenice. Ko hoce pregradi i malo prostora u donjem i gornjem spratu, “nagradi”, pa u tim odijeljcima drze sijeno. Inace, u prijekim klanicama se drzi samo stoka. Krovovi su kod ovih zgrada na dvije vode.
Ambari su manji. Napravi se temelj, poloze se cetiri grede horizontalno, na uglovima se pobodu cetiri vertikalne grede, a izmedju njih se postave trenice. Ambari su rijetki.
U rovovima, gdje ih ima, drzi se krompir preko zime, inace u magazi.
Dalje od sela, u planini su stanovi, male drvene kucice. Obicno imaju po jednu sobu, s donje strane od ulaza u kucu, i “kucu”: nepopodjen prostor s ognjistem u sredini zgrade, jer su nasuprot sobi obicno po jedna ili dvije “udzere”. Redovno je i stan na magazu, koja je ispod sobe i ima istu povrsinu kao i soba.
Svaku vrst stoke (koze, ovce, goveda) cuva poseban cobanin i za svaku vrstu stoke ima posebna staja ili bar u posebnom dijelu pregradjene staje (ovce i koze u prijekim klanicama).
Price i tumacenja o imenima sela. – Nema nikakva objasnjenja ili domisljanja o postanku imena “Borovica”, a malo se sto cuje i o ostalim imenima.
Po predanju æureti su prozvani po tom sto su preci starinackih rodova toboze nosily æurkove i zato ih zvali æuretima. Mjesto Zapisi prozvano je po tom sto su tu u jednu bukvu stavljani zapisi radi vremena. Selo Djakovici zove se i Bojicima po svom izumrlom rodu. Na Gradini glava jednog vertikalnog sloja (dolomitnog?) strci iz zemlje za nekih deset metara i ide od visa poprijeko stranom do Borovickog Potoka. Vele, da se zbog toga taj vis i selo zovu Gradinom, a to je i vjerovatno, jer nema nikakvih ostataka od gradine. Za ime njive i brda Crkve, na kom je i groblje, domisljaju se, da bi bilo po tome, sto ta strana (eroziona faceta u vidu visokog ravnokrakog trougla) lici na crkvu (gotskog stila), sto nece biti tacno, jer je naziv star, a takve su crkve u Bosni tek od skora. Neki su nazivi u vezi s rudarstvom, i bice pomenuti na drugom mjestu.
U Borovici su stijena i vrelo Radakovica a u blizini je grad Bobovac. Prica se, da je bosanski kralj ratovao s Turcima sedam godina. Turski su topovi bili na Pozeblju u Gornjoj Borovici, gdje je sada crkva. Da pokaze, da ga opsada nije zamorila, bosanski kralj pocne pucati na Turke prosom i bijelim grahom. Turci su vec htjeli da se vrate, ali im tada izda kralja Radak. Radak je bio zapovjednik Liješnice i rekao caru da se vrati do Vratnice, pa ce mu on izdati grad. On je to i ucinio, ali su ga Turci kaznili i strmoglavili niz stijenu, koja se sada po njemu zove Radakovicom. Po predanju uspomena na to ratovanje sacuvana je i u nazivu brda Tabora prema Bobovcu, a tako se je zvalo i Poljice u Liješnici. Kad je kraljica posla iz Bobovca, isla je uz put Voznice (u Donjoj Borovici) i kad je izasla na Repišæe (Repišæa), stala je i rekla:
Zbogom ostaj, moja Bosno slavna,
I u tebi do tri dobra moja:
Jedno dobro voda Radakovica,
Drugo dobro riba Bukovica,
Trece dobro šenica Liješnica!

To je isto rekla kada je izasla na Radakovac vise Sokoline.
Prica se, da je iznad Bobovca bila katolicka crkva i da su u Miokoviæima (Mijakoviæima) i Dragovicima, selima kraj Bobovca, zivjeli katolici, potomci kraljevih ceri Milice i Dragice.
Proslost Borovice i porijeklo stanovnistva. – Ranije je po Borovici nalazeno starinskih novaca. U odjeljku o zanimanju stanovnistva opisani su tragovi staroga rudarstva, kojih ima svuda po Borovici. Inace od starina u Borovici ima samo jos „Grèko Greblje“. Nekoliko stecaka u obliku sljemena i ploca jos stoji u sadasnjem katolickom groblju u Donjoj Borovici. Dva najveca stecka su od sedre i bez ikakvih ornamenata, polozeni u pravcu istok-zapad. Na jednom manjem stecku ima ozgo krst od uzeta, a na dva druga su ovi ornamenti: na jednom po ivicama uze, a na drugom pored toga jos i krst i spirala. Mjesto u strani ispod groblja zove se Grckim Grobljem, ali tu nema nikakvih vidnih ostataka.
To groblje bilo bi jedini pouzdan dokaz o velikoj starini naselja u Donjoj Borovici. Treba jos pomenuti, da je Borovica u neposrednoj blizini Bobovca i Sutjeske, prijestonih mjesta bosanskih vladara (Bobovac se vidi iz Gornje Borovice), te je i s toga Borovica morala biti naseljena. Sto se jedno mjesto zove Kraljeva Rupa, to se moze smatrati kao dokaz, da je u Borovici bilo rudarstva i u srednjem vijeku.
Najstarije vijesti o bosanskim rudnicima u tursko doba nasao je R. Muderizovic Kutubhani u sidzilima sarajevskog suda koji se cuvaju u Gazi Husrefbegovoj dzamiji. Tako je u sidzil iz 959 god. (1551) unijet i jedan ugovor, u kom se pominje neki novi rudnik imenom Borovica a u podrucju sarajevskog suda*2). Znaci, da je i u Borovici, kao i u Varesu, rudarski rad za tursko doba otpoceo u 16. Vijeku. Drugi pisani spomen o Borovici bio bi zapis na jednoj slici u manastiru Sutjesci: Stepan Dragojlovic (Stjepan) podigao je 10 avgusta 1621 god. oltar na slavu blazenog zaceca Bogorodicina u novoj kapeli u Borovici.*3)
Kako je Borovica, sve do prije nekoliko godina, bila pod crkvenom upravom franjevackog manastira u Sutjesci, nekoliko podataka o Borovici sacuvalo se je u ljetopisu tog manastira, koji je nedavno objavljen. I dok se ostala sela oko Sutjeske pominju uvijek kao zajednica, Borovica se i tu izdvaja i redovno pominje kao nesto posebno i osobeno. Uzrok ce opet biti u osobenom zanimanju Borovicana i njihovu odnosu, kao rudara, prema turskim vlastima. Sto se Borovica pominje u ljetopisu na nekoliko mjesta povod su razni sukobi.
Prvi je pomen Borovice u ljetopisu 1737 god., kada su se neki franjevci iz Sutjeske sklonili od Turaka u Borovicu.*4) Godine 1768 Turci su oduzeli oruzje od hriscana u Bosni; poslije toga dosao je u Sarajevo izaslanik bosanskog namjesnika (pasin mubašir) i uzeo od katolika iz Visocke Nahije, koji „ulaze“ u sutjesku crkvu, 100 grosa (mula sarajevski uzeo je 20 grosa); Vares, pak, i Borovica placaju zasebno isto toliko.*5) Slijedece godine otpocinje spor izmedju vareskog emina i sutjeskog manastira. Najprije je emin zahtijevao da mu se, pored „haka“ koji mu je isao od manastirske Borovice, daje i ušur (desetina) od Javorja, a zatim da se manastirske zemlje u Javorju i Borovici prepisu na pojedine fratre a ne da se vezu za manastirske zidove. Spor je dosao i pred bosanskog pasu, i manastir je dobio.*6) Tek sto je legla ta stvar, a ono, 1770 god., sami Borovicani cine neprilike manastiru. Naime, te godine stetovali su vecu svotu novca manastir i katolici koji ulaze u njegovu crkvu „inclusa etiam Borovica“. Kad je trebalo davati novac, izmicu se Vukanovici i Slabogošèiæi (Slagošèiæi), govoreci da su u zijametu, a Borovica da je u maliæani (erarsko zemljiste), te je gvardijan morao platiti za njih.*7) U godinama 1779-1780 emin Babic obnavlja spor oko Borovice i Javorja, ali ga je opet izgubio pred pasom.*8)
Ljetopisac opsirnije prica o nabavkama za obnovu sutjeske crkve, izvrsenim u Borovici 1784 god. Jos 1783 u jesen usjekli su Borovicani, i to „æuretovi“ i nesto Mijat Trmesic, 1200 šašovaca, smrcevih, 180 zioka, 30 krivaèa i 27 jelovih podnica i donijeli tu gradju do Marina Brda i Sjenokosa. Kad je crkva obnovljena, svu ju je bojadisao fra Pavao Tokmakcic, lajik, rodom iz Borovice.*9) U toku iste godine manastir je sagradio veliku kucu u Borovici na „Pozljebju“ (Požeblju), koja je manastir mnogo stala.*10) Vjerovatno je na tom mjestu postojala takva kuca i ranije, posto se kapela u Borovici pominje jos 1621 god. (v. naprijed). Na tom je mjestu bila manastirska kuca sve do 1922 god., kada je podignuta crkva. U toj bi kuci otsijedali franjevci, koji bi dolazili radi obavljanja svestenicke sluzbe i nadgledanja manastirskog imanja. Posljednji pomen u ljetopisu je 1817 god., kada manastir kupuje jednu njivu od Mihaila Marica.*11)
Pada jos nesto u oci. Dok se u ljetopisu i drugim spisima pominju mnogi franjevci iz Sutjeske, Bjelavica i drugih okolnih sela, izgleda da Borovicani nisu rado na se navlacili redovnicki habit ili da se nisu mogli istaci.
Nesumnjivo je, da su u Borovici izvrsene znatne promjene u stanovnistvu. O njima se istina gotovo nista ne zna, ali se mogu pouzdano naslucivati. Dolazak Turaka u Bosnu i borbe oko Bobovca mogle su uticati i na stanovnistvo Borovice, i pitanje je, da li je od tog starog stanovnistva ista ostalo, narocito kad se uzme u obzir, da su se docnije kuge veoma cesto navracale u srednju Bosnu. U Borovici se prica, da je kuga dolazila tri puta, ali da ne bi pomorila vise nego po sedam dusa. Ali se je desavalo, da su u novije vrijeme od vrucice izumirale citave porodice.
Stanovnistvo svih susjednih krajeva smatra Borovicane narocitim tipom ljudi, sto u najmanju ruku znaci, da su Borovicani drukcijeg porijekla, da je to mozda grupa koja se je povukla i sacuvala, u ovom planinskom kraju, dok se je stanovnistvo susjednih krajeva znatno izmijenilo. To se donekle vidi i po tome, sto se Borovicani nisu mijesali sa susjedima. To je mijesanje pocelo tek u novije vrijeme i to u vidu obicnog spustanja planinaca u nize krajeve. Stanovnistvo Borovice medjutim mnozilo se poglavito prirodnim prirastajem, i Donja je Borovica je sluzila kao matica za osnivanje novih sela. Pomenuo sam predanje o postanku Gornje Borovice æureta. Zanimljiviji je postanak Djakovica. Proucavajuci sela u Visockoj Nahiji zabiljezio sam u Caticima zanimljivo predanje o rodu Bojica. Kad su Turci usli u Bosnu, vele oni (a stvarno to bi moglo biti 1697), U Caticima su zivjela tri brata Bojica, od kojih je jedan ostao u selu, drugi pobjegao u Hrvatsku, a treci u Borovicu, gdje je osnovao selo Bojice.*12) Nije, dakle, otisao u Donju Borovicu, nego je osnovao novo selo, svakako na krcevini. Ti su se Bojici zvali i èikmani i svi su izumrli, a poslije njih su se naselili Djakovici iz Donje Borovice, po kojima se sada selo zove. Na Gradini su se naselili Tomici, koji su se iselili iz Donje Borovice. Stvara se i novo selo u Jastrijebovcu, gdje je prije sezdeset godina bila suma; gornji Borovicani poceli su krciti tu sumu i sad su tamo prostrane povrsine obradjenog zemljista i oko dvadeset stanova, i sve se vise krci. Nedavno su se, poslije diobe zadruga, stalno naselile porodice Andrica i Martinovica.
Od 24 roda koliko ih je svega, 18 ili 75% otpada na starince a samo 6 (25%) na doseljenike i to samo iz susjednih sela. Starinci imaju 99 domova (94.28%) a doseljenici samo 6 (5%). Prema tome, broj doseljenika je neznatan, i oni se ne osjecaju, a mnogo je vise iseljenih borovickih porodica u Varesu i u Visockoj Nahiji.
Pravo Borovicani su ili ostatak nekog starog stanovnistva, koje je kod susjeda naucilo rudarski rad i primilo rudarsku terminologiju, ili su i oni davnasnji doseljenici iz nekog rudarskog mjesta, te vjerovatno potomci negdasnjih rudara Sasa. U ovom slucaju oni bi bili iz Duboštice, kao sto su i preci vareskih katolika dosli iz negdasnjeg rudarskog sela Duboštice. Za ovu bi pretpostavku govorilo i to, sto se borovicko zemljiste pruza sve do same Duboštice.
Izumrli su svi clanovi roda Bojica-èikmana, koji su bili doseljenici iz Catica. U Klancu je zivio neki Zironja; bio je iz Kopljara (Kopjara) i poginuo u Svjetskom Ratu. Nema muskih clanova ni porodica pokojnog Pranjke Terzica, koji je bio rodom iz Aljinica, odakle ga je dovela majka, rodjena u Klancu.
Starincima se u Borovici smatraju ovi rodovi:
-- Drene (5), kojih ima iseljenih u Brnju i Banjevcu u Visockoj Nahiji, te u Jelaškama.
– Matosevici (5) i Ivanovici (2), koji su jedan rod.
– Martinovici (9 kuca sa 12 porodica). Ima ih iseljenih u Vodaricima u Visockoj Nahiji.
– Andrijici (2).
– Bartolovici (2).
– Vukancici (4 k. sa 5 p.), koji su prozvani po nekoj babi, koja je bila iz Vukanovica.
– Kalfici (1), Ivkici (2), Knezevici (2 k sa 3 p.), ranije Ilici, i Pavici (2) su jedan rod. Nekada su se svi zvali Andrakovici. Vele, da su u Borovici od kako je i postala, i misle da su stranog porijekla. Pavica ima iseljenih u Zajezdi.
– Simici (2. k. sa 3 p.); ima ih naseljenih u Crnèu.
– Dzoje (3 k. sa 5 p.) i Dominovici (1) su jedan rod.
– Kojici (1) i Parici (2) su jedan rod. Kojica ima iseljenih u Pezericima u Visockoj Nahiji.
– Pavlovici (1).
– Kostici (3).
– Marici (4 k. sa 5 p.), koji se zovu i Tomicima. Od njih ce mozda biti Tomici ili Martici u Lucicima u Visockoj Nahiji.
– Markovici (2); ima ih iseljenih u Bjelavicima.
– Matici (3).
– Djakovici (8) su presli iz Donje u Gornju Borovicu, ne znaju ni kada ni zasto, a jedan se nedavno vratio u Donju Borovicu. Djakovici su prozvani zato, sto im je neki predak bio „djak“ u manastiru, pa izisao, a staro prezime ne znaju. Ima ih naseljenih u Nažbilju u Visockoj Nahiji.
– Tomici (1) su ranije bili u Donjoj Borovici, pa su 1918 presli na Gradinu, gdje im je bila zemlja. Zvali su se nekada Tokmakèije. Imaju iseljenih rodjaka kao Tokmakèija i Markovica u Bjelavicima i u Varesu.
– Medju Pavlovicima (17 k. sa 13 p.) ima i pravih Pavlovica koji su starinci, a i potomaka Kamenèiæa Joze iz Jelasaka, koji je bio najamnik pa ga prije sto godina posinio neki od Pavlovica.
Doseljeni su:
- šimiæi (1) koji je bio ozenjen od Paviæeviæa iz Gornje Borovice. Posto su Paviæeviæi u muskoj lozi izumrli dosao je šimiæ iz Lipnice sa zenom na njeno naslijedje. On je inace od onih šimiæa u Lipnici koji su dosli iz Zgošæe.
– Kada su izumrli Lukiæi u Gornjoj Borovici, u njihovu je kucu usao na zenovinu Lukiæ iz Lipnice, otac sadasnjih Lukiæa.
– Bešlije (1) su iz sela Višnjiæa u vareskoj zupi, gdje ih vise nema.
– Ravlija (1) je dosao kao djecak s Papratnog prije nekih pedeset godina; starinom su iz Kozica u Dalmaciji.
– Gluviæ-Trgovèeviæ (1). Dosao mu je djed iz Sutjeske. Gluviæi su odnekle doseljeni u Sutjesku.
– Mladiæ (1) se naselio 1928 god., posto je, ostavsi sirocetom, proveo duze vremena kao cobance u Donjoj Borovici, gdje je odrastao, ozenio se i ostao kod svoje polubrace Matica.
U jednoj kuci Djakoviæa povremeno zivi Juriæ s Teševa, ozenjen odavde, pa dolazi ovamo radi zeninog imanja.
Na kraju ovoga izlaganja dodacu jos i to, da po kazivanju Borovicana u Borovici nikada nije bilo nastanjenih muslimana, ali su neki muslimani iz Sarajeva imali zemlje u Borovici. Položac je na pr. bio èifluk age Semiza iz Sarajeva. Te aginske zemlje obradjivali su seljani iz drugih sela, a sami su Borovicani uvijek bili slobodni seljaci.
Zanimanje stanovnistva. – Po svojim privrednim osobinama Borovica se znatno razlikuje od brdskih i poljskih sela oko Sutjeske a priblizuje se rudarskim naseljima oko Varesa.
Velika nadmorska visina, surov klimat i geoloska gradja zemljista uslovljavaju privredni zivot Borovice. U Borovici se do krajnjih granica iskoriscava zemljina povrsina. To je sve razlog da su kod Borovicana zastupljene razne grane privrede, ali je rudarstvo na prvom mjestu, a tek onda stocarstvo i zemljoradnja. Zahvaljujuci svojoj marljivosti, Borovicani su ipak prosjecno boljeg ekonomskog stanja nego li seljaci oko Sutjeske. Rudarstvo je najstarije i najglavnije zanimanje Borovicana. Stoga cu ova izlaganja poceti opisivanjem rudarstva, njegove proslosti i sadasnjeg stanja.
Po predanju u Borovici su kopane rude jos u srednjem vijeku i za neke ostatke staroga rudarstva vjeruje se, da su iz srednjega vijeka. Borovica je bila naseljena u srednjem vijeku, a da je to stanovnistvo ekonomski dobro stajalo i bilo na visem stupnju kulture, dokaz su srednjevjekovno groblje i ornamentovani stecci u njemu. Mozda je i tada rudarstvo bilo glavno zanimanje, jer na to upucuje zemljiste. Ne moze se reci, da li su u ovim rudnicima prvi poceli raditi Sasi ili su oni, po svom dolasku u Bosnu, ovde vec zatekli otvorene rudnike, ali je nesumnjivo, da su Sasi ili njihovi potomci razradili te rudnike. Dokaz su tome topografski nazivi i rudarski strucni izrazi porijeklom iz njemackog jezika. Ali je najvjerovatnije, da su preci sadasnjih Borovicana dosli kao rudari iz nekog mjesta u okolini, i to u 16. vijeku, kada se prvi put pominju rudnici u Borovici.
Po Gornjoj Borovici ima mnogo starih rudarskih rupa. Stari rovovi su bili na mjestu koje se i sada po tome zove Orti, a na njivi Sutjesci je rov Kraljeva Rupa. Blizu vode Radakovice je njiva Ceo. U tim starim rovovima, koji su bili uski i niski, nalaze ostatke od greda i komade luèa, a prije nekoliko godina nasli su i jedan sepetiæ u kom je ruda iznosena. U tursko vrijeme rudu su vadili i preradjivali sami Borovicani, a u 19. vijeku turska im je uprava davala i koncesije, ali ni jedan od tih poduzetnika nije ostao duze vremena. Prica se, da su u tursko vrijeme vadili rudu neki Tatari i da su je gonili Tatarskim Putem preko njive Jagodnje. Zabiljezeno je da je godine 1841 i 1842 u Borovici bio Franc šulce i otvorio rudnik gvozdene rude.*13) Poslije okupacije Bosne, oko 1890 god., eksploatisao je rudnike Raškijeviæ. On je otpoceo rad u Juraševici (Juraševcu); na ovom mjestu kopana je ruda za vrijeme rata, a sada se vrsi proucavanje rudnih naslaga. Nijedan od ovih pokusaja nije imao uticaja na rudarstvo Borovicana; na njega najvise je uticalo podizanje gvozdene industrije u Varesu, te su Borovicani od rudara i proizvodjaca postali rudarskim radnicima.
Ranije je u Borovici uglavnom vadjeno, taljeno i preradjivano samo zeljezo. Ovdasnja zeljezna ruda sadrzi u sebi dosta mangana, te je ovdje proizvodjen manganov celik, dakle znatno tvrdje gvozdje nego u Varesu i okolini. Pored toga, kopan je, ali mnogo manje, galenit i unekoliko kuprit.
Posto se je moglo kovati samo kad je velika voda, dakle u jesen i u proljece, (u svemu oko pola godine), jer se je kovalo pomocu vodene snage Borovickog Potoka, u ostalo vrijeme je spreman sirovi materijal. Pojedini vlasnici rudnika imali su svoje „orte“ (rovove), vecinom u Gornjoj Borovici, iz kojih su vadili rudu. Posto su rudnici propali, napusteni su i orti; jedino su Vukancici zadrzali svoje orte i dalje kao svojinu. Na Borovickom Potoku su bila iznad Varosi tri majdana (a toliko ih je bilo i 1851 god.)*14): Nikolica, Vukancica i Parica, ali ti rudnici nisu bili svojina pojedinaca, nego je u jednoj peci bilo po vise ortaka i svaki je imao „redu“ od po tri dana. Istim su redom vadili onoliko rude iz jednog rova koliko bi mogli istopiti za tri dana, za vrijeme svoje rede u peci. Rudarska pec se zove „duvanica“ („duvanica dima“). U Varosi, na lijevoj obali Borovickog Potoka, gdje je kuca Vukancica, bila je jedna duvanica, a na mjestu sadasnje Dzojine kuce bili su „kramovi“ (stovarista) za ugalj i izradjenu robu. Ruda je topljena bukovim ugljem. Gvozdje je poslije kovano u majdanima, kakvih i sada ima u Varesu i Oæeviji. Poznaju se jos mjesta gdje su bili rudnici („majdani“), („majdanišæa“). Vukancici jos cuvaju manju kolicinu „madze“ (topljenog gvozdja). U borovickim su majdanima izradjivani lemesi, raonici, crtala, uopste samo gvozdje za tezacka orudja, i celik. Za kovanje je upotrijebljavan ugalj od jelovog drveta. Izradjena roba prodavala se u staro vrijeme u poljska sela: Travnik, Krivaju i Maglaj, a najvise u Zepce. Pored toga prodavali su i sirovu rudu u Beograd. Obicno su prodavali trgovcima na veliko i gonili bi na svojim konjima, ako ne bi trgovci sami doveli konje. Pored ostalih redovnih dazbina, vlasnici rudnika davali su u tursko vrijeme „ušur“: davali su svaku desetu oku kovanog gvozdja. Rad je u rudnicima napusten, otkako je u Varesu sagradjena „paprika“ (fabrika).
Iako su na taj nacin unisteni rudarstvo i primitivna gvozdena industrija u Borovici, rudarstvo je i dalje glavno zanimanje Borovicana: oko pedeset odraslih Borovicana rade rudarski posao u Varesu a oko dvadeset ih je otskora zaposleno na radu u samoj Borovici. Baveci se vjekovima rudarstvom Borovicani su stekli veliko iskustvo i svaki od njih odlicno poznaje stijene od kojih je sastavljeno zemljiste u Borovici, a narocito one u kojima moze biti rude. Stare rudarske izraze prenijeli su i na novi nacin rada. “Klufta” im je siva zemlja medju slojevima kamena; u toj se zemlji najpre nadje ruda i ta zemlja vodi ka srebronosnoj rudi. U toj klufti nadju se “karnjici” ili “karnji” (“karanj”), komadi rude. “Rošæ“ je slozena gomila iskopane rude, „šlaknja“ je nekorisni ostatak poslije topljenja, a „rogaèi“ su otpaci od gvozdja prilikom kovanja.
Rudarska uprava iz Varesa bila je otpocela eksploatisanjem borovicke rude, ali je taj rad brzo napusten. Sad se s jednim odjeljenjem radnika vrsi ispitivanje, narocito u dolu Jurasevici (Juraševcu). Do sada su nadjene ove rude; galenit, halkopirit, bulanžerit, cinkblende, hematit sa manganom i druge primjese. Radi toga izradjen je i put koji dolazi s Pogara niz Borovicki Potok sve do mjesta Bubnja; treba jos malo da se produzi pa da dodje do Donje Borovice.
U vrijeme primitivnog rudarstva Borovicani su se mnogo bavili izradom drvenog uglja za svoje duvanice i rudnike, ali su mnogo vise prodavali u Vares. Oni su i danas vrlo vjesti sumskim poslovima, te odlaze na rad u sumska preduzeca. Kao i sada, i ranije su imali dosta stoke, pa su se uzgred bavili i kiridzijanjem. Pokojni Mijo Gluvic bio je kramar borovickim kiridzijama.
I danas su „radovi“ glavno zanimanje Borovicana. Gotovo iz svake kuce po jedan ili vise njih ide i radi po rudnicima, sumskim preduzecima i slicno. Pored toga zastupljene su i druge grane privrede, narocito stocarstvo.
Borovicani imaju dosta stoke. Od stoke drze najvise ovce, zatim goveda (sitna bosanska), imaju dosta konja bosanske rase, a koze su neke porodice pocele drzati u vecem broju tek od novijeg vremena. Ovce i goveda su im narocito potrebna radi djubrenja njiva, pored toga sto stocni proizvodi sluze dosta i ishrani. Posto su mnoge njive daleko od sela, bezbroj klanica je rastureno po njivama oko sela. A zemlja je u Borovici takva, da nece dati nikakva roda, ako se dobro ne nadjubri.
Stoka provede najveci dio godine u planini na „stanu“; kod kuce se zadrzi samo najpotrebnija. Na stanove polaze sa stokom oko Djurdjeva dana, a neki i ranije, ako im je kod kuce nestalo hrane za stoku prije tog vremena a imaju je u stanovima. Svaku vrstu stoke cuvaju posebni cobani. Kuca koja ima veci broj glava neke stoke salje kao cobanina koje odraslije dijete iz kuce, rijetko iznajmljeno cobance, a kuce s malim brojem stoke sastave stoku, pa je cuvaju zajednicki „na redu“ (po nedjelju dana) ili predaju drugim cobanima na cuvanje pod platu. Ovo cine narocito sa volovima koje ljeti (u junu i julu) izgone „u torinu“ na Igrišæe zajedno sa selom Miokovicima (Mijakoviæima). Nadju zajednickog cobanina, kom se placa od vola oko 25 dinara, a ranije su placali cobane brasnom. Stoku redovito cuvaju i napasaju po krcevinama oko samih stanova; u nestasici krcevina i, prema tome, valjane ispase, znaju ljeti, u doba velikih vrucina, tajno zapaliti po koji komad sume, da tako dobiju novo ispasiste. Dok su na stanovima, stoku izgone na pasu oko 7 a vracaju oko 18 sati. Tako isto rade i sa stokom koja ostane kod kuce. Iz stanova stoku vracaju kuci pred Bozic. Ako imaju dosta snijega, polazu do tog vremena stoci na stanovima ono sijeno koje su nakosili na livadama.
Prerada mlijeka je primitivna. Prave samo maslo i suvi sir za domacu upotrebu i za prodaju. Sirov sir cesto slazu i u „cabrice“ i trose ga zimi.
U tursko vrijeme sva je planina bila zajednicka, i Borovicani su imali tapiju s tacno odredjenim granicama. Tada je svako sjekao drvo i gonio stoku gdje je htio. Austrijanci su im oduzeli planinu i proglasili je drzavnom svojinom, a Borovicanima su ostavili samo pravo servituta.
Konji su Borovicanima potrebni radi prenosenja tereta. U Borovici nema ni kola ni saona, i svi se tereti prenose na ljudskim ledjima i na konjima.
Mada su po Borovici vrlo velike povrsine zemljista iskrcene i obradjene (ne samo dolovi i uvale nego i vrlo strme strane), prinos je od zemljoradnje vrlo neznatan: zita im ne rodi ni koliko je potrebno za mjesec dana. Ima dosta kuca koje uopste ne siju zito.
„Njivom“ u Borovici zovu uopste obradjeno zamljiste: i kosanicu i oranicu. Kosanice zovu i cairima, i njih je mnogo vise nego oranica.
Njive su te dobrim dijelom dosta daleko od sela: neki iz Gornje Borovice imaju obradjene zemlje cak u Jastrijebovcu kod Dubostice. Tamo imaju stanove (staje) i izgone preko ljeta svoju stoku; tu onda privremeno borave neki od zadrugara. A usljed prenaseljenosti u selu pocelo se od prije nekoliko godina ovo ljetno stocarsko naselje pretvarati u stalno naselje: poslije diobe svojih zadruga u selu, u Jastrijebovcu su se stalno naselili po jedna porodica Andrica i Martinovica. Sijeno se upotrebljava za ishranu stoke i za prodaju. Od zita uspijevaju u Borovici samo jecam, zob i vrlo malo psenice. Nekada se sijalo mnogo pira „elje“ (heljde) i prosa. Zatim dobro uspijevaju i krompir i „povrtalj“ (kupus), nesto graha i td. Mnogo se siju lan i konoplja, jer se sve donje odijelo pravi od lanenog i konopljanog platna. I sada se vecinom ore ralima, a od prije nekoliko godina uvode i gvozdene plugove. Za lan i konoplju muskarci samo uzoru, a zene siju i rade sve sto treba, dok iz njihovih ruku ne izadje gotova haljinka. Zene i inace mnogo ucestvuju u poljskim radovima. Voca u Borovici ima vrlo malo: samo nesto sljiva i krusaka.
Svaki je Borovicanin vican potkovati svoga konja. Zatim oni sami sebi prave sve zgrade osim kuca. Kuce im grade majstori iz drugih sela. U rijeci Bukovici je pet, a na Borovickom potoku oko petnaest malih vodenica; sve su to „redovnicki mlini“ koji melju kad ima vode i zita.
Iz nekih pecina kraj Borovickog Potoka vade crvenu zemlju (terra rossa) koju isitne pa s vodom umijese i naprave lopte. Ta se zemlja onda upotrebljava kao boja, ali se mnogo prodaje i po cijeloj Bosni (ranije mnogo vise). Kod vode Radakovice stvara se mnogo sedre, koja se upotrebljava za gradnju zgrada.
Muslimani iz Miokovica (Mijakoviæa), sela u blizini Borovice, iznosili su nekada u rano proljece svoje pcele u sumu za hanom Kopališæima, tri sata daleko, da tamo „rade“, dok dospije „behar“ (cvijet) u selu (prvo cvate vrisina). Ko je imao pcela u Borovici radio je isto tako. Pokojni Ivan Vukancic Andrakovic imao je po cetrdeset „krosanja pcela“, pa bi oko Blagovjesti sabrao mobu momaka i djevojaka i s tom mobom odnosio pcele u sumu. Oko Jurjeva pcele su donosene natrag, opet na mobu.
Neke dusevne osobine. – Ni po cemu se Borovicani ne razlikuju od susjednog stanovnistva toliko koliko po svojim dusevnim osobinama. To njihovo isticanje i otstupanje, bilo je povod, te i danas sluze za potsmjeh susjednom stanovnistvu, koje ih smatra Abdericanima srednje Bosne i pripisuje im se sve ono sto se u drugim nasim krajevima pripisuje Drinjacima odnosno šijacima i sl. Gospodin Mijo žuljic, nastavnik gradjanske skole iz Sarajeva, sabrao je u Varesu sve podrugacice o Borovicanima i objavio ih*15). Oni znaju za to, i tesko onom ko bi ranije pred Borovicaninom pomenuo macku ili kobilu; stoga sami nisu drzali ni kobila ni macaka. Kao sto ce se iz daljeg izlaganja vidjeti, mnoge od tih podrugacica imaju razloga i smisla.
Na ovom cu mjestu ponovo istaci, da je porijeklo Borovicana tamno i neobicno, da je to osobita grupa stanovnistva koje se je sklonilo u ovaj planinski kraj i vjekovima zivjelo bez velikih promjena. Zatim su i vrlo tezak zivot i borba sa geografskom sredinom bili od velikog uticaja na stvaranje posebnog borovickog psihickog tipa.
Borovicani su uopste slabe umne obdarenosti i dosta ograniceni, a narocito se zapaza nedostatak maste. Mada se u Borovici mogu jos vidjeti gusle u nekoj kuci, niko ne zna guditi niti Borovicani imaju svojih pjesama. Kod njih se rijetko cuje pjevanje junackih pjesama, i to samo onih iz knjiga. Momci i djevojke u kolu i inace na sastancima pjevaju pjesme primljene iz Varesa ili na saborima u Olovu. Gospodin Alfonzo èoliæ, borovicki zupnik, tvrdio mi je da za sest godina nije imao prilike cuti nikakvu narodnu pripovjetku ili pjesmu. Omladina u kolu pjeva pjesme koje su se nekada pjevale u Varesu, pa su im napjevi raniji vareski. Sad se dosta pjevaju i „olovske“ pjesme, donijete sa sabora u Olovu. Kao sto nema maste, tako nema ni interesovanja za proslost i predanja. Sve sto znaju iz istorije, to je poznato predanje o propasti Bosne i izdaji vojvode Radaka i to u vezi sa stijenom Radakovicom. Porodicna su predanja i predanja o proslosti same Borovice tako rijetka i stura, da se moze reci, da ih nemaju.
Do prije kratkog vremena u Borovici su bila samo dva pismena covjeka, a sada ih ima preko dvadeset samouka. Skola je podignuta tek prije dvije godine, pa su se i tome mnogi protivili. Zbog njihove tako slabe inteligencije lako se moze razumjeti, sto oni nikako ne mogu ni zamisliti da se krenu kudgod iz Borovice, odnosno iz Varesa. Vares je sada jedino mjesto s kojim odrzavaju vece veze. Kod njih su cak i egzogamne zenidbene veze bile rijetke; vecinom su se zenili izmedju sebe.
Vrlo su lukavi, skrti i veliki materijalisti, stoga i vrlo vrijedni. Novac cijene mnogo, i sve ce dati i uciniti za novac. Ma koliko da su ograniceni, vjesti su da prevare, kad se radi o materijalnoj koristi.
Kod Borovicana nema ni gostoprimstva; uskogrudi su i samozivi, te su im i rodbinska osjecanja slaba. Borovicanin ima osjecanje samo za svoje najblize, i to samo dok su s njim. Cim se odijele iz kuce, obicno zive svaki za se, kao da nisu nista. Po tome se znatno razlikuju od Varesana koji su sirokogrudniji.
Vrlo su sitnicavi, svadljivci, inadzije („muanati“) i „æalovine“. Zatim su uvijek kao zgranuti, uvijek u nekom strahu i vrlo nepovjerljivi prema svakom spolja i drze se prema uticajima spolja kao cjelina. Prica se i vjerovatno je tacno, kako su Borovicani 1917 god., za vrijeme rata i gladi, podijelili 15 kgr. luka na porodice po glavicama. Gospodin Lukovic, sudija sreskog suda u Visokom i bivsi starjesina sreske ispostave u Varesu, pricao mi je, da s Borovicanima nije imao posla: sve oni medju sobom svrse i stave vlast pred gotov cin. Godine 1927. desilo se je u Borovici jedno ubistvo: ubijen je covjek u sobi u kojoj je bilo 15 ljudi, ali se nije moglo utvrditi koji je ubio, jer nisu htjeli odati jedan drugoga sudu. Kad su htjeli da sa sutjeskim manastirom urede davanje bira za duhovnu sluzbu i fratri trazili od svake kuce godisnje po pedeset dinara i cetiri tovara drva, njima se to ucini mnogo i iz inata osnuju samostalnu parohiju uz vrlo veliki trosak i zrtve.
Ipak nisu ni svi Borovicani jednaki: oni iz Gornje Borovice mirniji su i manje piju nego li oni iz Donje. Ljudi iz mladjih generacija koji su kao vojnici boravili po drugim krajevima vec su dosta drukciji.
Borovicani imaju jos jednu osobinu. Iako su vrlo blizu Varesa, Potoka, Pogara i Vijake, gdje su imali prilike da vide uzornu cistotu, oni su ipak vrlo necisti u kuci i odijelu, i po tome su blizi katolicima od Sutjeske.
*1) Ispitivanja u Borovici vrsio sam augusta 1928. god., uz novcanu pomoc iz Australijanske Zaduzbine. Za vrijeme ispitivanja znatnu uslugu ucinio mi je precasni g. o. Alfonzo Colic, zupnik u Borovici. Upravi Zaduzbine i g. Colicu neka je srdacna hvala.
*2) R ef. Muderizovic: Bosanski majdani za turske uprave (Glasnik Zem. Muzeja, 1918, 22-23).
*3) Lj. Stojanovic: Stari srpski zapisi i natpisi, I, 1104.
*4) J. Jelenic: Ljetopis franj. Samostana u Kr. Sutjesci (Glasnik Zem. Muzeja, god. 1924, str. 12.).
*5) Na istom mjestu, god. 1925., str. 35.
*6) Na istom mjestu, god. 1925., str. 35-38.
*7) Na istom mjestu, god. 1925., str. 40.
*8) Na istom mjestu, god. 1926., str. 20-21.
*9) Na istom mjestu, god. 1926., str. 32.
*10) Na istom mjestu, god. 1927., str. 168.
*11) Na istom mjestu, god. 1927., str. 175.
*12) Srp. Etn. Zbornik, knj. XLIII, 366.
*13) Roskiewicz: Studien uber Bosnien und die Herzegovina. (Wien 1867.) Str. 71.
*14) Sl. Bosnjak: Zemljopis i poviestnica Bosne. (Zagreb 1851.). Str. 51.
*15) M. Zuljic: Podrugacice o Borovicanima. (Zbornik za nar. Zivot i obicaje, knj. XI, str 138-141).