Podno Zorkovice, u najvišem dijelu Borovice za koji lokalno stanovništvo koristi naziv Bešlije, dvoje djece sretno se zaigralo. Dovikuju se na njemačkom, sav snijeg Borovice njihov. Selo je to u kom inače preko cijele godine žive samo povratnici starije dobi. Pedesetak stanovnika, a i kad im župnik popravi prosjek ne može se naći petu osobu da je ispod pedeset ljeta. Zato su djeca na borovičkom snijegu pojava vrijedna pažnje.
Kuća tek obnovljena i opremljena, fasada još nije. Unutra krizban i kompletan blagdanski ugođaj, udahnut život kakav je do rata bio. Njezini vlasnici, doduše, nisu mogli doći. Starost, pobolijevanje, daljina... primoraše ih na "božićovanje" u Njemačkoj, gdje danas žive. Ali sin i nevjesta pokupili djecu i došli da se to doživi. Nakon 25 godina... Dočekao ih stric Tadija, naložio, razgrijao.
Dario i Dijana vjenčali su se podaleko gore u Saarlandu i ondje obitelj stvorili, a djeca Mia i Stjepan rastu uz djeda i baku, samo svima fali Borovica. U toj njemačkoj pokrajini nemaju ni snijega ili ako pada ne ostaje. Ima tu još poneko od Varešana, susreću se i druže svake nedjelje poslije mise u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Saarbrückenu, slavi se i gore Božić. Ali to je po zapadnom modelu: rastegnuto adventsko razdoblje, sajmovi, mamipare, a kad nastupi Božić većina ljudi, već umornih od blještavila i potrošnje, zapravo zapostavi sam blagdan.
U Borovici, pak, Božić se doživjelo srcem. S baterijskom lampom išli pješke na polnoćku. U kući ostala vatra u šporetu pucketati, vani snijeg svjetlucao, djeci sve to živa bajka. Pjesma se pod misom doslovce orila pod svodom crkve na Požeblju, nitko se tu ne štedi niti se usta tek onako otvaraju. A poslije mise istinsko zajedništvo, srdačno čestitanje, zdravica, domjenak. E to je Božić. U gori dalekoj. Na grudi rodnoj.
Hoće li dogodine još koji borovički par tako svoju djecu na izvor dovesti, da to nekom tradicijom postane i pretvori se u božićno zavičajno druženje...? Beč i Austrija nisu daleko, Zagreb i Hrvatska još manje. A Bešlići su prevalili dvostruko više i ne da nisu požalili; osjetiše se sretnim i rasterećenim kao rijetko kad ili bolje reći kao davno nekad, u djetinjstvu. Kratko zaboravili na internet, na stres bilo koje vrste pa i onaj što bi se nazvalo blagdanskim. Jer ne treba puno da se otkrije nepatvoreni Božić. Mirisna šumska jelka, pod njom janje iz starog kalupa, uz to neki skroman darak, a lampice mogu biti i zvijezde na noćnom nebu iznad. I još snijeg domaći, besplatan... Mia i Stjepan zacijelo su ga na kraju željeli i ponijeti.
P.S. Bešlići su u Borovici dočekali i Novu, a naknadno dobismo informaciju da je u Gornjoj Borovici (u Nevjestinu selu) u božićno vrijeme boravila i obitelj Nikolićevih; Terezija, udovica poginulog bojovnika Pave, sa sve četvero djece i unučadima, 14 njih. Oni su došli iz hrvatskog primorja i djeci također priuštili božićnu snježnu radost za pamćenje.
M. M.