Veljača , mjesec po mnogo čemu naš bar tako kažu priče iz daleke i bliske prošlosti koje su posvećene Borovici i borovičanima je mjesec kada se može naći vremena i nešto napisati za posjetitelje naše web stranice.
To što neko napisa na našem forumu „Što čitaš kad ništa ne pišeš"mi je poslužilo kao moto i razlog da nešto napišem i da se ima što čitati i saznati o dešavanjima u Borovici ove zime i veljače u njoj.
Ovogodišnja zima bijaše do prije par dana samo zima na papiru izuzmeli se par dana u prosincu kada je temperatura padala i do-16 stupnjeva,a cijeli siječanj i prva polovica veljače bijahu takvi da se moglo zidati i betonirati te zahvaljujući takvom vremenu naš Tašo Bešlić dobi svoj krov nad glavom. Mislim da i najstariji borovičani ne pamte to da se u Borovici moglo zidati i betonirati u siječnju ali u Boga je sve moguće tako da ćemo ovu zimu pamtiti po tome da je ljeta Gospodnjega 2009 u mjesecu siječnju podignuta kuća u Borovici na 1200 met.nadmorske visine našem povratniku Tadiji Bešlić koji tri zime prespava u tavanu kuće svojih tetki Lucije i Janje i zasluži da ova zima bude posljednja u tavanu te da naredne zime provodi u toplom domu kao i svi drugi Borovičani uz toplu peć i vruću sobu svog novog doma. Hvala svima koji pomogoše da naš Tašo konačno dobije svoj topli dom u kojem će živjeti Život dostojan čovjeka i primati svoju braću , sestre i svoje mnogobrojne prijatelje. Hvala i našem Taši za priče ispričane na Potoku,Požeblju u Selu,Varešu i svugdje gdje ih je pričao o onima koji se urotiše protiv njega i koji ga htjedoše ostaviti da cijeli život ponavlja već sto puta ispričanu priču o demonima i njihovim pomagačima počevši od najbližih pa do onih kojima se ovaj put ispričavamo i zahvaljujemo u ime našeg Taše.
Ovu zimu ćemo pamtiti i po odlasku našeg dragog Ante Drene u vječni mir i počinak.
Dragi Anto u ime svih koje si toplo dočekao i primio na svom i našem Potoku veliko ti hvala,hvala ti na toplom osmijehu,savjetu,šali...Hvala na čašici razgovora za našim stolom kod „Kioska"...Hvala na svakoj alatki koju si nesebično davao bilo kad su se gradile kuće,naša Crkva, kapela ili ograda na groblju.
Dragi Anto ovim putem svim borovičanima želim ispričati priču tvog života koju si pričao od svog odlaska u Austriju potkraj 60-tih pa sve do povratka iz izbjeglištva u svoju Borovicu Tvoj odlazak i odlaske mnogih borovičana u inozemstvo kao dječak nisam mogao razumjeti ali sad kad sam odrastao čovjek sve više o tome razmišljam i uviđam razloge vaših odlazaka. Težak rad i niska primanja u rudniku ,problemi sa svakidašnjim pješačenjem iz Borovice u Vareš na posao,brojna djeca koja su iz dana u dan tražila više,roditelji bez mirovine koje treba izdržavati i još mnogo toga što vas je opterećivalo i tjeralo na odlazak u inozemstvo. Zbog tih i mnogo drugih razloga je bilo sve više onih koji su krenuli tim stopama i napuštali svoje obitelji te odlazili u jednu drugu neizvjesnost koja je imala svoju cijenu i koju si nam sto puta na Potoku ispričao uz čašicu rakije i tvoje strpljivo motanje cigare. Tvoja šaljiva pjesma o „torbi koju je uprtio pobro i krenuo u bijeli svijet , te pitanje kada i gdje će je ostaviti" postala mi je jasna kad smo te položili u tvoju borovičku zemlju, koju si volio iznad svega i imao tu milost da legneš u nju a ne tamo negdje gdje te je život nosio i gdje si svoju torbu povremeno odlagao radi raznih razloga: neimaštine,rata i svega što te je pratilo kroz život.
Tvoja životna priča je i priča drugih borovičana koji svoje životne priče pišu diljem Svijeta,ali tvoju priču želim ispričati i posvetiti je tebi , tvojoj Mari,tvojoj djeci,unucima i praunucima i svima koji su te poznavali, jer si ti taj koji je našem Potoku u zadnjih 10 god. davao život i dušu i koji sad kao siroče plače za tobom čekajući da se odnekud pojaviš i ponovno s Ćopom,Tašom,Ilijom,Anđelkom i tvojim Matićem započneš priču života koju kao ti nitko više neće znati ispričati.
Priča o veljači 2008 odnosila se na prekomjernu sječu šume i blato koje se slijevalo sa svih strana niz borovičke potoke izazivajući u nama ljutnju prema ljudima koji nam to radiše.
Ove veljače tih ljudi nema pa našim šumama te naši potoci teku čisti i bistri kao suze čekajući svoje Borovičane da ih obrišu i previju rane koje im ti ljudi napraviše.
Stara poslovica „MOŽEŠ KAKO HOĆEŠ, ALI NEĆEŠ DOKLE HOĆEŠ"ove godine stiže te ljude te se naša predviđanja obistiniše i naše pismo u vidu „Interventnog zahtjeva" za prestanak masovnog uništavanja šume ove veljače pročitali smo sa govornice Općinskog vijeća te ga čuše i oni koji ga prošle godine ne htjedoše ni pročitati a kamoli po njemu reagirati.Ove veljače o problemima prekomjerne i nezakonite sječe šume raspravljaše sve nadležne institucije opčine Vareš ZE-DO Kantona i Federacije BiH te donesoše rezoluciju o zabrani sječe šume na području naše Općine,sve dok se taj problem ne stavi u zakonske okvire.
Ovogodišnja veljača u svojoj drugoj polovici pokazala je svoje zube i dala nam do znanja da se sa njom nije šalit , te da ona može nadoknaditi sve što se u prosincu ne prosu niti u siječnju isječe.Snijeg koji neprestano padaše sedam dana te tako dostiže visinu do 1.5 metara uvjeri nas da se pazimo i da priče o globalnom zatopljenju ne vrijede za naše podneblje.
Uslijed obilnih padavina i nemogućnosti da se sama nosi sa tim Općina Vareš i njen štab Civilne zaštite dana 18.02.2009 proglasi stanje elementarne nepogode te tako Vareš i njegovu okolinu posjetiše nadležni iz Sarajeva i Zenice sa svojim televizijskim ekipama i Vareš još jednom bi prezentiran na televiziji kao mjesto u kojem se dešava nešto nesvakidašnje.
I dok svugdje u svijetu ljudi mole Boga za snijeg, da bi u njemu uživali on nama predstavlja problem te ga ne znamo iskoristiti.
Priče starih borovičana o patru Remencu koji u Borovicu donese prvi skije, te njegovo skijanje niz Vencilovu njivu poslije nedjeljne velike mise i uvjeravanja borovičana da je to budućnost Borovice, za nas je i nakon 50 godina misaona imenica. Ljepotu Borovice u zimskom periodu ove godine vidjela je nekolicina borovičana i splićana koji sebi priuštiše boravak u Borovici uz Božić i Novu godinu te se tako uvjeriše da je Borovica ljepša zimi nego u druga godišnja doba.
Ali u okolici Vareša točnije Zvijezdi,Zaruđu,Strici ljudi polako kreću sa zimskim turizmom,tako da prošle nedjelje u Zvijezdi kod „KLARE"bijahu 200-250 skijaša iz Vareša,Breze i drugih mijesta te uživaše u blagodati naših prostora koji očaravaju sve osim nas samih.
Možda spominjanje patra Remeca i njegove poruke borovičanima, te pionirskih pohvata „Joze Klare u Zvijezdi"pobudi kod nekog od borovičana ideju o mogućnosti razvoja zimskog turizma i na području naše Borovice. Ovogodišnju veljaču u Borovici pamtit će i naš župnik, inače dijete Posavine gdje se visina snijega mjeri istim brojem kao i kod nas, samo kod njih u centimetrima a kod nas u metrima. Nadam se da iskustvo Veljače našeg župnika neće obezhrabriti i dati mu razloga da to sve prenese svojim šefovima kako bi ih uvjerio da župniku u Borovici nije nimalo lako. Ujedno mislim da se sam župnik uvjerio da ideja o nabavci motornih sanjki za snijeg te stroja za grtanje snijega u Borovici nije loša,te da je to prijeka potreba i nešto sto je za Borovicu i borovičane koji žive u Borovici prioritet. I ako mi koji smo rođeni u Borovici pamtimo i veće snjegove , ovogodišnji snijeg u Borovici osim našeg župnika i za mnoge druge je nešto što se rijetko viđa a mislim da će i vas slike napravljene u Borovici ,Igrištima,Pogari i Varešu iznenaditi.
One koji o Borovici razmišljaju kao zimskom turističkom centru ove slike mogle bi i ohrabriti te ih stoga molim da svoja iskustva o boravku u Alpama i zimskim centrima diljem Austrije,Švicarske,Slovenije i lijepe naše prenesu na svoje Borovičke Alpe. Veljača, najkraći mjesec u godini onima koji se s njom trebaju boriti i čistiti Borovičke staze te Borovici davati što joj je potrebno za život, on će potrajati malo duže.
Tako da Marijan,Tadija,Dupli,Grga,Perica i drugi u selu a Ćopo,Anđelko,Tašo,i ostali iz Čureta još dugo neće odložiti svoje lopate za čišćenje snijega. A poslije zime dolazi proljeće sa svojim poslovima i zadaćama koje su pred nama.Treba dovršiti poslove na asfaltiranju putova kroz selo, izgraditi most na putu Donja Borovica-Luke, rasvjetu u Gornjoj Borovici te poslove oko Crkve i niz drugih poslova koji su pred nama...
Zato od svih borovičana diljem Svijeta tražimo jedno razumijevanje i pomoć na bilo koji način, a najveća pomoć je razumijevanje za ljude koji se bore da ime BOROVICA živi.
Ujedno ovim putem zahvaljujemo onima koji na bilo koji način pomažu živoj Borovici i dao Bog da ovakvih reportaža o Borovici bude svakog mjeseca a ne samo u veljači.
Cijelu galeriju možete pogledati OVDJE