Drugi o nama
14.1.1994 god., petak
Jutro vedro .Okolo mraz,ali živa na nuli!Na misi 7 osoba!Danas idem u Semizovu Ponikvu i Borovicu,vidjeti stanje!Iz satnice javne sigurnosti stiže vijest:osigurali smo terenska kola-niva.Istina,na benzin su ,ali mi ćemo kompenzirati naftom(20 litara!)Bit će vozač i naoružani policajac u pratnji.Uz mene kao civil-pratilac bit će Krešo Dodik iz Semizove Ponikve.On je odatle rodom pa će biti od koristi u ustanovljenju stanja.Krećemo oko 10 sati.Idemo redovnim putem za Semizovu Ponikvu,preko Kote pa prema školi.Nailazimo na „Barikadu“.Dvije oveće jelke vjetar je izvalio i one se popriječile po cesti.Pratioci se snalaze.Izlaze iz kola i snagom svojih mišica,centimetar po centimetar uklanjaju jednu pa drugu jelku.Idemo dalje:gledamo dolje,ispod ceste,kuće Terzića su uzgor.Kao i vikendice na ulazu.Zaustavljamo se kod škole.Škola je čitava,ali kuća Ive Gavrića(i Marijana)spaljena!Molim Krešu neka ode da vidi što je s drugim Terzića kućama ispod škole.Odlazi i javlja:kuća Tome Terzića je spaljena,druge nisu.Idemo dalje u selo,ali tu je nova prepreka.Kamen i odrom prekinuli su cestu!Ne možemo naprijed.Vraćamo se i idemo na Pobrin Han.Doći ćemo i ste strane.Na groblju smo.Ograda i grobovi neoštećeni.Kapelica,vrata odvaljena i otvorena.Unutra red.Zapravo,tu je samo otvoreni oltar-stol i na zidu križ,te dvije slike.Sve netaknuto.zatvaramo vrata i zaglavljujemo ih da prostor bude zaštićen.Ja i Krešo molimo „Oče naš“za pokojne,usnice drhte,a suze naviru!Spuštamo se uz selo!Kuća Pave Dodika čitava,kao i nova-moga pratioca Kreše,ali sve isprevrtano,opljačkano.No,ima namještaja i da je sada doći ne bi bilo „u prazno“.Dolje,u nekadašnjem središtu,pustoš i zgarište!Kuće:stambena,stara,te gospodarske zgrade,pok. Rafe Dodika-sve izgoreno!Nova kuća Marcela Dodika također paljevina.Jeziva pustoš!Tu su garaže,male autoradionice,sve opustošeno!Marijanovića kuće čitave!I Mate,i Joze dolje!Kao i drugo uz njih!Prema izvejštaju Kreše Dodika nekadašnjeg poštara – ovdje na licu mjesta,popis spaljenih kuća u Semizovoj Ponikvi je ovakav:1.Ivo-Marijan Gavrić,2. Tomo Terzić,3.Mijo Dodik,4.Jerko Dodik,5.Ivo Dodik,6.Farnjo Dodik,7.Ljubo Dodik(prakaratur),8.Mato Dodik,9.Ivan Dodik,10.Mato-Anka Josipović,11.Pero Marić,12.Marcel Dodik,13.Kata Dodik žena pok. Rafe,14.Ilija Terzić(ispod groblja).Dakle,polovica kuća spaljena!Krešo također kaže spaljene su kuće i na Pološcu,Stijepe Marića i Pere Dijakovića,te vikendica Joze Franjkovića.Osredak,naselje Borovice,koliko se odavde vidi,također spaljen.Tu,za stolom kuće Pave Dodika,pratioci su se okrijepili hranom:konzerva i kruh!Što reći?Boli i mučnina su očiti!Ali i ovo što je ostalo,dakle?U Semizovoj Ponikvi nema žive duše.Tko će preostalo sačuvati?Nastavljamo vožnju za Borovicu.Na ulazu u Pogar,bez aktiviranja rampe,ali prisutni su policajci.Svračamo kod Stjepana Šurkića,da nam na povratku iz Borovice pripremi nešto za pojesti,pitu od krumpira!Stjepana nema u kući,otišao je,nakon sjednice,u Vareš da kuca i dobije pomoć u hrani za selo!Domaćica rado prihvaća zamolbu.Nastavljamo put za Borovicu.I ugledasmo Borovicu!Jad i čember!!!Sve spaljeno:i kuće i štale!Očito po smišljenom planu,od objekta do objekta!S kojom nakanom je to paljeno?Nije tu borbe bilo!Sve što je učinjeno,učinjeno je nakon povlačenja HVO-a!Kome je i zašto bio cilj Borovicu sravniti sa zemljom?Ne granatiranjem,nego paleći kuću po kuću,u miru!Jeli to nada susjeda-muslimana,da zbog takvog stanja neće ni jednom Borovičaninu pasti na pametda se vrati u Borovicu?!Tako su sigurniji za svoje osvajačko šrenje!Na nekoliko mjesta morali smo s ceste uklanjati materijal koji je s izgorenih kuća pao na cestu!Žive borovičke vode-česme u selu teku kao i prije!I ponegdje u spaljenim zidinama kuća!Pustoš,jezivo mrtvilo,donedavno se vrvjelo d života!A sad voda teče,no nema koga napojiti.Ni čovjeka,ni životinje.Da nevino „udarenu“ vodu utješimo,pijemo je mi!Hoće li joj biti utjeha,barem nakratko ili će još jače zasuziti suzom napuštenog Božjeg stvorenja?!Zaplakasmo nad ruševinama „Jeruzalema „ i krenusmo do svetog hrama,borovičke crkve na brijegu,crkve Preobraženja Gospodnjeg!Kakvo „preobraženje“?U prah!Ovdje se ne govori nego stvarno živi:Čovječe,prah si i u prah ćeš se vratiti!Jeli ovo tamni završetak,“vječno uništenje“ovog mjesta i kršćanskog življenja?Bez nade u uskrsnuće?!Ne smijem ne mogu i neću reći :pokoj vječni!Ostat ću u nadi,protiv svake nade.Ja fra Ilija!Gospodine koliko mi je sada daleko preobraženje?Preobraziti se!U koga,u što?U lijepu riječ gledam u njezinom najcrnjem značenju.Preobraženje u propast!Tisuću živih duša propalo je u zemlju!Zašto su tu uopće bili?Bože,ne umijem naći odgovor!Pažljivo i s mučninom u duši i tijelu razgledam zidine crkve i župnog stana,što sad strše kao sablast koja ulijeva strah.Nekadašnje divljenje ovom zdanju na gori „Tabor“zamijenjeno je nemirnim uzbuđenjem od strahote sada viđenog.Gledam portalnu stranu.Zidovi su uzgor!Krov potpuno uništen.Drveno sve izgorjelo,aluminijski lim djelomično istopljen i usljed temperature iskomadan u ruševinama i zgarištu crkve!Dva oveća dijela običnog lima,jedan u prezbiteriju visi na unutarnju stranu,a drugi na spoju crkva-kuća poklapa srušeni zid(pomoćna lađa-kuća).Ulazna vrata crkve nisu izgorjela!I lijevo i desno krilo odvaljeno-skinuto i bačeno na plato pred ulazom.Drveni štok –okvir ulaznih vrata,također čitav,kao i nadvratnik s tri obojena žuta stakla!Tu je,na platou pred crkvom,veliki križ s vrha tornja,omotan bakrom!Polomljen!Zvonik strši.Vrh tornja do samog zida izgorio:Zvono ostalo u ležištu na željeznim nosačima,sva drvenarija izgorjela!Unutarnji prostor crkve pun otpadnog maltera i gareži!U zgarištu strše željezni nosači klupa u istom položaju kako su klupe i bile postavljene:Sva lamperija-drvo izgorjelo!Oltarski prostor,sve prah i pepeo!Predpostavljam da je crkva zapaljena upravo od oltara i sakristije.Plamen je odatle dalje osvajao i prema visini i u prostor crkve.U prilog ove pretpostavke ide to što su četiri klupe na ulazu,ispod kora ostale neizgorene iako plamen-dim od njih dolazio.od oltara i namještaja ništa!Sve prah i pepeo!I tako i u sakristiji!Jedino uz prostor prezbiterija desno gledajući svijeće i kamena standardna krstionica razbijena:rupa na dva dijela i stup-nosač također.Nijedne svete slike ni nabožnog predmeta.Sve je to plamen vatre uništio!Isti je slučaj s kućom!Prostor na nivou kancelarije kao kat i kat iznad,sve je to izgorjelo.Ništa ni od namještaja ni od inventara!Jeli to prije izvučeno iodvučeno ne znam!Kuhinju u podrumu prostorije na tom nivou nije zahvatio!Kako,zašto?-ne znam.Tu je postojala betonska(izolacijska)ploča pa vjerovatno plamen odozgor nije mogao prodrijeti dolje-niže!U tim prostorijama ima nešto isprevrtanog inventara,3-4 komada bijele tehnike,ali sve razmontirano,izvan funkcije!U radionici do garaže vidio sam,dapače,dva nova prozora-drveni okviri.Novoizgrađeni,za negdje postaviti!Zanimljivo da ih nije nitko odnio!Moj je zaključak:ovdje nije bio cilj nikakva pljačka,nego potpuno uništenje.Crkve i sela.Neka se svemu zametne trag zauvijek!Obilazim i ulazim u tu ruševinu,s teškim mislima.Nema vremena gledati,valja otići i u Donju Borovicu!Suznih očiju ljubim na dnu zgarišta nagorijelu klupu,idem prezbiterij,padam na koljena na zgarišni brlog i betonski kut porušenog podija gdje je stajao oltar i ljubim sa štovanjem prostor za plovaštenu prisutnost Isusovu!Isuse,teško nam je prihvatit da te nismo znali poštovati!Zašto si dušmanima prepustio da ovo rade?!Zbogom uništeni živote!Ruševni stoljetni Bobovac dobio je brata!Radakova stijena je najprkosnija,u nju ljudska sila ne može dirnuti!Čovijek gradi i razgrađuje!Podiže i uništava!Je li mu u tome veličina?!Bravo čovječe,ljudska sila,đavolska sila!Zašto bježiš ostati ljudsko Biće na sliku Božju?!Idemo ponovno kroz selo,sada nizbrdo.Gledanje ujeda za srce!I da zažmiriš,sve bi opet vidio!Oko je snimilo,duša zapečatila,užasnu sliku do temelja srušene i popaljene Gornje Borovice!Možda bi mi bilo lakše da nisam došao ovdje,zamisliti takvo „strašilo“nije moguće!Napuštamo Gornju Borovicu i odlazimo u D. Borovicu.Slika ista,no na isturenim dijelovima sela pokoji krov se uočava.Pratilac Krešo spominje čija je koja kuća-ali mene ne zanima.Obuzima me strah boraviti u ovoj pustoši.Pratilac policajac zapaža troje starijih ljudi koji pokušavaju
Borovica
Sukobi između Armije BiH i HVO-a, pukovnija "Bobovac", počinju tek u ljeto 1993. godine. Napad postrojbi Armije BiH na područje vareške općine počeo je 18. listopada 1993. godine kada je stradalo selo Kopijari, koje je opljačkano i spaljeno i u njemu je ubijeno 6 civila. Bilo je to zlodjelo 7. muslimanske brigade. Zločin u Kopijarima bio je Stupni Do prije Stupnoga Dola, ali se on prešućuje u javnosti BiH i cijeloga svijeta.
U ratnom sukobu između Armije BiH i HVO-a Hrvati su imali 57 žrtava, od toga je bilo 1 dijete, 41 odrasli civil i 15 zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a. U selima Duboštica i Kopijari 18. i 19. listopada 1993. godine ubijeno je po 6 Hrvata, u Borovici je 5. studenoga ubijeno 6 civila i masakriran jedan vojnik HVO-a, a u egzodus je krenulo 8500 Hrvata. U jednoj noći i jednom danu vareška općina je gotovo očišćena od Hrvata. Po ulasku postrojbi Armije BiH u Vareš nastala je nezapamćena pljačka hrvatske imovine, a pljačkaši su dolazili iz Breze, Kaknja, Viskog, čak iz Zenice.
Selo Borovica je 5. studenoga 1993. potpuno uništeno, nijedna kuća ili gospodarska zgrada nisu ostala uzgor. Župna crkva s vjeronaučnom dvoranom i župnim stanom je srušena i zapaljena. Ivo Vukančić (80), zvani Kardelj, ostao je u Borovici i tu je zaklan, električar Marko Parić (1932.) izgorio je u svojoj zapaljenoj kući, Stijepo Marković, sin Ilijin (1938.), govorio je da neće bježati iz svoga sela jer će doći njegovi prijatelji Muslimani, a liječnička obdukcija je pokazala da je udaren tupim predmetom u potiljak glave, da je pretučen, da je u njega ispaljen metak i da je uboden nožem u leđa, Mato Ivkić (1935.) zaklan je u svome svinjcu. Ilija Ivkić također ubijen. Zarobljeni vojnik HVO-a Kruno Djković, sin Željkov, nađen je mrtav smrskane glave, zatiljka rasječena oštrim predmetom, s dva uboda na grudima oštrim predmetom, gornji dio tijela mu je bio nagoren, a lijeva šaka je izgorjela.
Major Hakan Birger, zapovjednik 8. čete NORDBAT 2 - nordijskog bataljuna u sastavu UNPROFOR-a, izjavio je je da je šteta što zločin u Borovici nije prikazan kao zločin u Stupnom Dolu.
Transcript iz Haga
Borovice, ispod tebe rijeka
07 11 06
Borovica je selo sjeveroistočno od mojih Čatića, tu negdje između Sutjeske i Vareša. Još kao dijete znala sam da je to selo negdje daleko, daleko u planini. Međutim tek ove godine sam je posjetila. Sjećam se žena iz Borovice koje sam viđala nedjeljom u Sutjesci. Nosile su nošnju koja je slična sutješkoj, a opet različita. Razlikovala se po kroju, materijalu, načinu tkanja. Žene iz Borovice ne nose crne marame - okruge kao Sutješke. Na glavi nose maramu cvjetnog uzorka zvanu rubalj. Čak smo i neku boju zvali borovička boja. A kad bi se koja djevojka iz Borovice udala u sutješki kraj, do kraja života bi je zvali, ne imenom, nego Borovičkom.
Pošto smo prometnicama više vezani za dolinu Bosne, Borovica je uvijek bila daleko i nekako zaboravljena. U jesen 1993. svim našim tugama pridružila se i tuga za tim selom. U sumrak jednog prohladnog dana čudili smo se kakva se to crven vidi tamo negdje prema istoku. Večernje je rumenilo uvijek na zapadu. I onda se čuo glas: Gori Borovica! Kad je svanulo, crven se nije vidjela, ali sljedeće večeri nebo na istoku je opet bilo crveno. «Bože moj, koliko li je to selo kad evo dva dana i dvije noći gori?» - pitali smo se. Te kasne jeseni Borovica je prošla pored naših kuća. Sve što se moglo opljačkati i ponijeti proneseno je kroz Čatiće, pa vlakom za Zenicu. Znala sam ja da su i tim polugladnim ljudima neki drugi to isto učinili, ali to nije umanjivalo moju tugu i tjeskobu gledajući kako se pronosi sve što su ljudi godinama stvarali i čuvali. Bilo je tu svega: hrane, odjeće, posuđa. Borovičke šarene marame nosile su žene koje nikada nisu nosile takve marame. Na jednim zaprežnim kolima između ostalog sam ugledala veliki smotak novih vunenih ponjava, otkanih u crnoj, žutoj, i crvenoj boji, tipičnih za taj kraj. Tko zna za što se sve to čuvalo: za udaju, novu kuću, ili darivanje. Taj prolazak Borovice pored naših kuća gledali smo danima.
Po završetku rata, čula sam da se u tu župu život vraća, a naš svijet je tamo hodočastio o Preobraženju. Ove godine o tom blagdanu nas nekoliko odlučilo je poći u Borovicu. Do Kopjara smo išli autom, a dalje pješice, kako se uvijek išlo. Nadali smo se da će biti još ljudi koji poznaju put. Imali smo sreću i naišli na stare poznanike Miju, Mariju, Petra i Branka koji svake godine hodočaste u Borovicu. U Kopjarima smo bacili još jedan pogled na kraljevski Bobovac, a onda kroz šumu dalje. U početku je put širok i ugodan. Prolazili smo kroz šume smrča i jela. Kasnije smo uronili u stoljetne bukove šume, a put je bio samo uska staza. Ovih dana je Europu pogodio toplotni udar, a ovdje, u zelenim njedrima Bosne, ni traga od toga. Išli smo uživajući u ugodnoj tišini šume koja je bila narušavana jedino šuštanjem lišća pod našim nogama, i hučanjem Bukovice negdje u dubini. Ne žurimo, a Mijo priča: «Ovuda sam ti ja protjerao konja natovarenog crijepom.» Čudimo se jer je staza uska, a ispod je velika strmina. Mijo nastavlja: »Našli se mi u Sutjesci, i malo popili. Jedan Borovičanin bio s nama i kaže: Ljudi pomozite, treba mi crijep za kuću. Mi obećali i šta ćeš. Sutradan, nas nekoliko Teševljana, natovarili crijep na konje u Sutjesci i put Borovice. Sretno smo došli, ručali, odmorili se, i opet se do mraka vratili na Teševo. Tako ti je to nekad bilo.»
Šaleći se i pričajući, vrijeme brzo prolazi. Poslije nekoliko sati već smo pod selom. Tu je poznato vrelo i voda Radakovica za kojom je žalila i naša kraljica Katarina. Odmaramo se i točimo vodu. Boce se zamaglile i orosile od hladnoće vode. Branko nas upozorava da ne pijemo vodu tako ugrijani i nudi već ohlađenu rakiju. Kaže da to bolje pomaže u planini. Naravno da smo ga poslušali, a vodu smo ponijeli kao suvenir iz Borovice. Prošlo je skoro trinaest godina kako je Borovica zapaljena. Vide se tragovi paljevine na još neobnovljenim kućama, ali je i mnogo novih krovova. Blagdan Preobraženja se slavi u novosagrađenoj crkvi. Tu je i nova župna kuća. Još mnogo toga treba izgraditi, ali krenulo je. Poslije mise pjesma i kolo pred crkvom. Žene pjevaju:
Borovice, ispod tebe rijeka
o tebi ću pjevat' dovijeka.
Drago mi je što sam se, došavši u Borovicu, uvjerila da je ovaj kraj oživio. Rijetki su u to vjerovali. Nadam se da će sljedeće godine biti još više novih krovova i ljudi pod njima. Zaslužila je to Borovica.
Napisala: Vjekoslava Tomić
Tekst je objavljen u Sutješkom vjesniku br. 14., izdanje za srpanj/kolovoz 2006.
INTERVIEW: DON MATO MAJIC, ZUPNIK ZUPE BOROVICA
Vlc. MATO MAJIC rodjen je 6.listopada 1956. u zupi Velika Brusnica, opcina Bosanski Brod. Osnovnu skolu zavrsio je u rodnom mjestu, a srednju Humanisticku skolu pohadjao je u Dubrovniku 1971-1975. Teologiju je studirao u Sarajevu od 1975. do 1982. godine. Za svecenika Vrhbosanske nadbiskupije zaredjen je 29.lipnja 1982. godine. Sluzbu kapelana (zupnog vikara) obnasao je u Zenici (zupa Crkvica) 1982-1985. i u Sarajevu (zupa Stup) 1985-1989. godine. U kolovozu 1989. godine imenovan je zupnikom zupe Borovica. Zbog ratnih dogadjanja cijela zupa dozivljava evakuaciju u Vares 30.listopada 1993., a padom Varesa vec u studenome iste godine odlazi u progonstvo zajedno sa svojim zupljanima, gdje pune tri godine zivi u Kiseljaku. Dekretom Nadbiskupskog Ordinarijata imenovan je na sluzbu prefekta u Vrhbosanskoj katolickoj bogosloviji, koju obnasa od 1996. do 1998. godine. U rujnu 1998. dolazi u Vares da animira povratak u Borovicu i pokusa stvarati uvjete za ozivljavanje zupe Borovica.
HOCE LI BOROVICANI ZNATI I HTJETI?
Dogodilo se ono u sto su vjerovali samo najveci optimisti. Pocela je naime obnova Borovice, jedne od najvise i najteze stradalih katolickih zupa u BiH. Ona pak druga, ne manje teske duhovna obnova tek predstoji. U ozracju tih neumitnih promjena imali smo prigodu razgovarati s nedvojbeno najpozvanijom osobom, borovickim zupnikom don Matom Majicem, a sadrzaj tog razgovora sa zadovoljstvom podastiremo nasem citateljstvu.
Vec ste nekoliko mjeseci ponovno u nasoj sredini, tocnije u Zupnom uredu u Varesu, a i to samo onda kad niste u Borovici. Ovdje ste, kao jedan od prvih povratnika, jos blize svojoj zupi i zacijelo samo na "proputovanju" te se stoga i pitamo nije li logicnije da zupnik slijedi svoje zupljane. Ovako ispada da ste pastir bez stada, odnosno da je okupljanje rastjeranih ovcica iskljucivo Vasa zadaca.
Vec sestu godinu nalazim se u progonstvu, a to je jedna trecina cjelokupnog mog svecenickog zivota. Dolaskom u Kiseljak, pri susretu s Nadbiskupom - a sada Kardinalom, na njegov upit: "Kako si?" odgovorio sam: "Ne znam ni ja... nikako! Tesko mi je osjecati se svecenicki, jer svecenik je izmedju ostaloga pastir i ovce idu za pastirom! Osjecam se k'o ?coban?, jer coban ide za ovcama!" U onom presudnom trenutku, u svojoj slobodi i punoj svijesti donio sam odluku: poci za svojim narodom, s njime biti i s njime njegov usud dijeliti. Jedina ispravna odluka, iza koje i danas odgovorno stojim, makar i "cobanski" hod bio, vjreujem da je istinski pastirski hod i pravo svecenicko svjedocenje!
Unatoc svemu, nekoliko se obitelji ipak vratilo u Borovicu. Kako danas zive ti Borovicani?
- Na teritorij zupe Borovica vratilo se sedam obitelji - jedna u Borovicke Njive, dvije na Polozac i cetiri u Donju Borovicu. Ukupno 15 osoba, tj. dusa! Pitate me kako zive? Podjite i vidite - zasigurno cete ih obradovati. Osim svecenika, rodbine, nekolicine prijatelja i susjeda s Pogari nitko ih ne obilazi ili jos bolje receno ne zanima ih kako zive. To se ponajprije odnosi na medjunarodnu zajednicu i njihove organizacije kao sto su: SFOR, IPTF, OHR, OESS, UNHCR - nitko nikada nije ih obisao a kamoli ucinio ono sto su snagom svoje sluzbe duzni uciniti, u najmanju ruku upitati ih: imate li problema; je li vam sto treba; sto vam mozemo pomoci? Takvo se sto jos nije dogodilo. Dogodilo se naprotiv suprotno: iako je americka organizacija USAID odobrila projekt obnove elektricne mreze u koji je ukljucena i Borovica, rukovoditelj poslova USAID-a u BiH gosp. Greg Buck, bez ikakvih konzultacija opcinskih vlasti iskljucio je Borovicu iz projekta obnove elektro-mreze, jer mu je receno u Elektroprivredi Zenica da navodno "za Borovicu nema para"! Sto nakon ovakvog gesta normalan covjek moze zakljuciti? Bojim se i pomisliti - ne samo da ih ne zanima kako zive, nego cine sve da ih u Borovici ne bude i ovaj gest smatram ocitom opstrukcijom povratka.
Kao zupnik obisli ste brojne zupljane u izbjeglistvu. Zanima nas kakva su Vasa ocekivanja glede povratka i koliko je Borovicana uistinu zainteresirano da opet zivi na svojoj djedovini?
- Sesnaest puta obisao sam sve prognane po zbjegovima od Kiseljaka preko Hercegovine do Splita, Solte i Trogira. Jedanaest puta sve do Zagreba i sedam puta sve do Beca, Munchena i Stuttgarta. Jedan mali broj se snasao i za sada nema namjeru vratiti se. Par obitelji je otislo u Ameriku, Kanadu i Australiju, neki sredjuju papire i namjeravaju krenuti u avanturu lutanja po svijetu, ali... i to ce proci i to ce sve jednom dodijati... mnogima ce se to lutanje ogaditi. Mnogi lazu i sebi i drugima kako im je ljepse tamo gdje su - u tudjem, negoli u svome pa svojim lazima i druge kusaju zavesti i jednako unesreciti. Ipak, procentualno gledajuci, najveci broj je onih sto su istinski zainteresirani za povratak - da nisu, zar bi jos uvijek bili u sabirnim centrima, kao sto su: Kiseljak, Ruzici, Gradac, Promajna, Podgora i sl.? Bude li medjunarodna zajednica pruzila jaku i materijalnu i politicku potporu povratku, bude li osigurala ne samo verbalno i deklarativno pravo na povratak, vec i uvjete za zivot dostojan covjeka, povratka ce biti iznad svakog naseg ocekivanja!
-Prosle su godine Borovicani utemeljili udrugu za povratak. Imate li uvida u njezino djelovanje i je li ona dosad polucila kakve rezultate?
- Istina je da smo prosle, 1998. godine, oformili i osnovali udrugu gradjana "Nas dom Borovica", koja je sudski odobrena i djeluje kao koordinacijski odbor za povratak. Siroko je polje njenog djelovanja: od moralnog stvaranja pozitivnog ozracja do suradnje sa svima koji nam mogu i zele pomoci, te stvaranja uvjeta za povratak u konkretnim mogucnostima i odredjenim vanjskim okvirima. Vjerujem da je to dobar potez, da ce Udruga naci polje svoga djelovanja i da ce imati razloga zivjeti!
-Tijekom 1998. godine u Borovici je obnovljeno nekoliko kuca. Mozemo li reci da je to tek pocetak, ako se ima u vidu prijeratni broj Vasih zupljana i ako znamo da je u ratu cijela zupa posve razorena?
- Jesuit Refugee Service (JRS-Europe) je prva crkvena humanitarna organizacija koja je nacinila prve konkretne korake u Borovici, obnavljajuci cetiri obiteljske kuce, koje su u fazi dovrsenja i useljenja. Kad smo u srpnju 1998. krenuli u realizaciju, vise je granicilo sa "ludoscu" negoli sa hrabroscu, ali... led je probijen, sjeme zivota je posijano i nasa nada da ce to biti samo pocetak nije bila uzaludna. Americka humanitarna organizacija ARC, takodjer je u prosincu 1998. godine odobrila projekt obnove cetiri obiteljske kuce u Donjoj Borovici i krenula u realizaciju odobrenog. Zima i teske hladnoce uvelike usporavaju realiziranje. Nadam se da ni Gornja Borovica nece ostati mrtva - vec ove godine bit ce zivota i u njoj, podignut cemo makar jedan krov!
-Nailazi li obnova Borovice na podrsku opcinske vlasti?
Ni blizu koliko bi to bilo pozeljno, moguce i potrebno! Suradjivati svima nam je duznost i na dobrobit svih. Radovala bi me zdusnija i iskrenija suradnja, a svaka potpora bila bi novo ohrabrenje i osvjezenje. Nije dostatno provjerena utemeljenost informacije, ali ima naznaka da opcinske vlasti ozbiljno racunaju ove godine dati jacu podrsku Borovici i prioritet u obnovi infrastrukture i obiteljskih kuca sto raduje nas, u strpljivosti osnazuje i zavredjuje postovanje i zahvalnost. Istinski se nadamo da se nece bas uvijek na nama obistiniti ona narodna: "Obecanje ludom radovanje"!
Kad smo vec kod obnove, planirate li obnavljanje porusene ili mozda izgradnju nove crkve? Hoce li se borovicki zupnik u dogledno vrijeme skrasiti u Borovici i koji su preduvjeti za takvo sto?
- Jos 1996. godine prigodom mlade mise patra Blazenka Nikolica, rekao sam u Borovici nazocnim visokim drzavnim duznosnicima: "Pomozite ovim ljudima da oni opet imaju svoj dom, a mi cemo samo sagraditi crkvu svoju"!(v.br.19-20) Budu li Borovicani opet imali svoju kucu, imat ce vremenom opet i svoju crkvu! Sto ce svecenik i crkva u Borovici ako nema ljudi u Borovici i ako oni nemaju krov nad glavom? Budu li oni imali svoj obiteljski dom imat ce i svecenik mjesta u njihovu domu. Sto se tice borovickog zupnika on je stalno duhom i mislima u Borovici, a vjerojatno ce uskoro i ovih 65 kg tijela preseliti konacno u Borovicu, u jednu od obnovljenih i useljenih obiteljskih kuca, kad nema jos uvijek svoje svecenicke kuce. Jednog lijepog dana vjerujem da ce i borovicki zupnik imati obnovljenu i crkvu i zupnu kucu - mozda nam i opcina Vares u tome pomogne?! Na bozicnom prijamu u restoranu "Napredak" u pozdravnom govoru nacelnik opcine Vares, gosp. Samir Musa, rece kako je veliki uspjeh sto "nakon pet godina opet se slavila misa polnocka u Borovici", ali ne u crkvi, jer je srusena, nego u obiteljskoj kuci Grge Vukancica u Donjoj Borovici. Jos vecim uspjehom moci ce smatrati i s pravom to reci - pomogne li nam da iduce Bozice Borovicani slave u svojoj crkvi!
-Uz iskrene zahvale na razumijevanju i odvojenom vremenu, ostavljamo Vam prostora za eventualnu poruku Vasim župljanima.
- Dragi moji zupljani, dragi Borovicani. U nasoj povijesti ostat ce zapisano: 25. prosinca 1998. godine, nakon pet godina opet se slavio Bozic u Borovici, misom polnockom i puckom i to u obnovljenoj kuci Grge Vukancica u Donjoj Borovici. Bilo nas je 39-ero zajedno sa borovickim zupnikom: 21 iz Borovice, 10 s Pogari, 5 iz Varesa i 3 iz Vijake. Hvala svima sto su bili s nama da podijele radost povratka u Borovicu i slavlje Bozjeg dolaska k nama. Mnoge zupne zajednice, sirom svijeta, nastojale su naciniti zivi Betlehem - mi smo ga imali i gledali uzivo: bez struje i vode u mracnoj i jezovito hladnoj noci, u grozoti rusevnosti sto nas je okruzivala i daleko od svih i svojih - ali s puno toploga u srcu i dusi, s puno molitve na usnama, radosti i vjere da Bog nam se smilovao i pohodio nas, da dosao je k nama i ostao s nama i medju nama. Osjecali smo kao nikada do tada da Bog je tu, da puni smo necega tako lijepoga i dobroga, da puni smo jednostavno Boga i Bozica, radosti i zivota, vjere i nade - jednostavno osjecali smo da mi smo Bozji, a Bog sav nas. Ma gdje bili, dragi moji Borovicani, zelim ovim rijecima bar malo preliti i u vase duse uzvisenost radosti sto u sebi je nosimo, ali jos draze bi nam bilo da je trajno dijelimo jedni s drugima u Borovici.
Za dobru stvar uvijek se nadje dovoljno odvjetnika, ali malo mucenika" - rekao je netko. Divna misao i pravo upozorenje nama u ovom povijesnom trenutku. Za svoj narod i za svoje krscanstvo treba se zrtvovati. Ako to budemo znali i htjeli, lijepa buducnost nam je osigurana. Ako ne budemno ni znali ni htjeli - ni buducnosti necemo imati! "Iscekujuci cudo ili slucaj, docekat cemo sigurno crni svrsetak" (I.Supek). Borovicani su do sada i znali i htjeli - i Bog i zupnik vjeruju da cete i ubuduce i znati i htjeti!
Razgovarao: C. Jelic (Bobovac br. 49/1999)