Ilija Nikolić - Pjesma o Borovici PROTJERIVANJE IZ BOROVICE 
Ovu pjesmu, o "križnom putu Borovičana" od protjerivanja (evakuacije) iz rodnog sela Borovice, dana 30.listopada.1993., preko usputnih stanica do smještaja u Kiseljaku u Sportsku dvoranu ili po kućama (ovisno tko je bio kakve sreće), napisao je i uz pratnju svoje violine na kazetu (za kazetofon) snimio nekad vrsni svirač na violini, Ilija Nikolić PRANCOV ( zvani ILJO) , u Zagrebu 1995.g..
Danas Ilija nažalost više ne može svirati na svojoj violini, niti može razabrati težinu svojih stihova, niti težinu sudbine svih ondašnjih Borovičana koji su sa bolom u srcu i tugom u duši, opremljeni samo s najnužnim stvarima morali napustiti svoje domove.
On je prije 5 godina doživio moždani udar, a oporavak nije tekao kako smo priželjkivali i Bogu se molili. Borovica mu je vrlo često u mislima, ali ona iz njegove mladosti. Sadašnju Borovicu nema u sjećanju, iako je išao svaki puta za Preobraženje (rekao je supruzi "Idem u Borovicu dokle god mogu" kao da je predosjećao da će doći dani a da on neće moći ići u svoju Borovicu)
Ali tu je, njemu uvijek pri ruci, njegova vjerna družica i supatnica, Anka Nikolić (Ankica z brijega) koja ovu pjesmu (i još mnoge druge koje je Iljo napisao i opjevao) zna napamet pa mu ih često recitira da ublaži svoju bol zbog odlaska iz rodnog sela i gubitka svega onoga što je imala, a i da se ne zaborave patnje našeg naroda.
Anka ih često i nama, svojoj obitelji, recitira. kad se sastajemo na obiteljskim skupovima.
Predgovor: Ivanka Nikolić (šogorica)
Pjesma nema naslov, a prepisati ću je bez lektoriranja, sukladno izvorniku.
U studenom 93., Borovici sve niz brdo kreće
Borovice, Božije ti kiše, jel' istina da te nema više.
Zapališe moje selo milo, da Bog da im sve najgore bilo.
Borovice crno ti se piše, kad se znade da te nema više.
Selo moje u tebi je zgoda, lijepa šuma i studena voda.
Bože mili ja veliki jada, narod bježi samo da ne strada.
Ali ipak stradalo je dosta, šestorica koliko ih osta.
Iza vojske naređenje stiže, do Vareša da se iđe brže.
U Varešu sva hrvatska sela, sastala se tužna, nevesela.
Jedni drugim ispričaše jade, što će biti to nitko ne znade.
Ali brzo naređenje stiže, iz Vareša da se iđe brže.
Pola noći sav se narod sprema, a prevoza niotkuda nema.
U 2 sata autobus stiže, do Pržića prevuče nas bliže.
Na Pržićim slijedi odmor mali, Bože mili što smo dočekali.( srpsko selo, op. IN)
Prvo jutro na Pržićim svanu, dan se javi i sunce ogranu.
Bože mili sav se narod sprema, sada vidi da povratka nema.
Na Tridesti cijeli narod stiže, Kiseljaku primiče se bliže.
Na Tridestom velika meraja, sva se ovde okupila raja.
Djeca plaču i majke sa njima, kruha nema treba jesti svima.
Kiša pada, a vatre se lože, što nas kazni preveliki Bože.
Kiša pada nikako da stane, duge noći nikad zora doći.
Tri, četiri kuće pored šume i one su uvjek bile pune.
U njima je i noći i danju, ulaz, izlaz kao u dućanu.
Bože mili ja velike dike, primiše nam naše bolesnike.
Bolesnici kukaju i plaču, oko njija svi njihovi skaču.
Borovice bogata si bila, ali tvoja salomiše krila.
Muslimani oplaćkaše selo,odnesoše što se nosit može, što dopusti trojedini Bože.
Telad kolju i veselje prave, a iz sela otjeraše krave.
Konje vode, tovare i jaše, odnesoše sve imanje naše.
Krave ruče a i konji vrište, muslimani sve odreda nište. (uništavaju op. IN)
I ovaca ostalo je dosta, kolju, peku, nijedna ne osta.
I kokoša ostalo je dosta, nekršteni pojedoše dosta.
Sve se lomi, razbija i ruši, ko je osto njega i uguši.
Bože mili a što uradiše, bilo selo pa ga nema više.
Sad nas voze prema Kiseljaku i po kiši i velikom mraku
Kad smo pošli prema Kiseljaku, kontrolišu na svakom koraku. (muslimani, op.IN)
Kontrolišu i staro i mlado i sve uzmu što im bješe drago.
U 2 sata poslje pola noći u Kiseljak uspjedosmo doći. portska sala, zidovi od stakla, sve nas primi žalosna nam majka.
Mili Bože koliko nas ima, na betonu treba ležat svima.
U sali je četrsto i više, Bože mili tu se teško diše.
Svako juro za doručak daju, jednu ribu na četiri dijela, čaja malo u oko bi stalo.
A za ručak makarona daju, za večeru neće ni da znaju.
Bože mili slaba nam je hrana, ne može se živit bez dućana.
Oni ljudi što imaju pare, kupe kruha i sebi cigare.
Bože mili ja nevolje naše, svi nam mrtvi u grobu ostaše.
U tišini i velikoj tami, samo mrtvi ostadoše sami.
Vječne kuće svi imaju svoje, počivaju nikog se ne boje
Kad bi mogli iz groba izaći, nijedan se ne bi mogo snaći.
Borovice ti si župa mala, al si dosta svećenika dala.
Svećenika i časnih sestara, 28 nije cifra mala.
I još ima mladih redovnika, Borovice to je tvoja dika. (nema ih više,op.IN.)
Borovice volio te ne bi da se nisam rodio u tebi.
Bože mili na svemu ti hvala, nise ore nise kosi trava.
Stari ljudi ne mogu da rade, svakog dana očekuju mlade.
Mladi ljudi vratiti se neće , dok ne počne radit preduzeće.
