Sjećanje na borovičke legende

Vođen starom izrekom:“Tko želi nešto uraditi – nađe načina, a tko ne želi – nađe opravdanje“ tako i sam pokušavam nešto uraditi i naći način kako osvježiti rubrike naše Wep stranice i njenim posjetiteljima priuštiti nešto interesantno iz života Borovice.
Sam naslov u meni rađa jednu dilemu koga izabrati kao legendu , tj. Tko je taj koga svi poznajemo i pamtimo po nečem s čim je obilježio jedan vremenski period u našoj dragoj Borovici.
Moj izbor pada na „Legendu“sa P otoka pokojnog Stijepu Drenu zvanog Sarajlija.
Mislim da ga svi poznajemo po njegovoj posebnosti:
Ćureti po njegovim šalama i karafekama sa potoka.
Seljani po čuvenom penjanju na rukama uz stepenice i stajanju na glavi u seoskoj kavani,
A oni iz Borovičkih njiva po tome što im je oženio najljepšu djevojku iz sela.
Sarajlin život je stvarno bio poseban.
Moja generacija se sjeća Sarajlije koji sa Prancom, Tadijom ,Antom Vencilovim i ostalim ima svoj Šou na Potoku koji mi djeca nismo smjeli pratiti u cijelosti i do kraja.
Svaki njegov vic ili štos bi izazvao smijeh do suza svih posjetitelja i prolaznika na Potoku.
Njegove priče o sedlanju krave ocu koji ranim jutrom treba poslom u Vareš do čuvenog pisma da mu pošalje para u vojsku i očev odgovor“Može sine samo reci gdje si ih ostavio“ i još puno puno toga , ali za nas djecu prestava je završena sa zvonom za večernju molitvu u našim obiteljima i njegovom čuvenom rečenicom:“Djeco , kući zvoni zdravo Marija“.
A onda bi ekipa imala prave teme i dogovore: Gdje tu večer na sijelo , gdje su tu večer vlačilje i gdje se cure skupljaju, tko će u Selo tko u Boiće a tko možda na Osredak , Položac ili čak u Borovičke Njive.
Uvijek se tu nađe litrica kupljena kod seoskih prodavača rakije i njeno čuveno hodanje od usta do usta, da popravi štimung, izmami pjesmu, potvrdi dogovor a za ljubitelje kapljice da pozove još jednu a onda tko će napraviti atraktivniji zijan u selu:
Ukrasti kokoš, prevrnut čabar , povješati oprani veš po lipi i još punu puno toga što je dovoljno da se u selu priča naredna dva tri tjedna.
Njegovoj dosjetljivosti nikad kraja što mogu potvrditi svi koji su ga poznavali.
Priča Don Mate o njegovom prisluškivanju razgovora sa mobitela na Požeblju je vrhunac njegove dosjetljivosti.
Don Mato priča: Vidim ja Sarajliju sjedi u hladu mlade breze sa tranzistorom na uhu i smiješka se, zovnem ga: Stijepo red za mobitel je ispred dvorane a on će ti : Mato dođi čuj
Dođi čuj , pa u smijeh do suza.
Dolaskom prokletog rata i svega što je dolazilo s njim i u samog Sarajliju je unijelo malo ozbiljnosti i brige za sutra.
Gubitak doma rasulo obitelji, vijest o pogibiji prvih susjeda i dragih ljudi u njegovom životu otvara novu stranicu.
Naš prvi susret u izbjeglištvu to sve potvrđuje. Posjetivši ga u Sarlandu sa Borovičkim župnikom Don Matom i Tvrtkom u to se uvjerih.
Na zidu u dnevnoj sobi njegovog tadašnjeg doma visila je slika njegove kuće na Ravni sa cestom iznad nje i jednim prolaznikom koji na ramenu nosi granu.
Mato ga upita : Dreno tko ti je ovo naslikao a on odgovori : Ja, to je slika sa Daštanskog. Mato uze sliku bliže oku i upita ga :Dreno tko ti je ovaj čovjek što nosi granu .To ti je
Pisar zar nemožeš poznati. Tada sam prvi put zamijetio suze u njegovim očima.
E tad su krenule ozbiljne priče koje je inicirao sam Sarajlija čovjek šale i svega onog o čemu sam prije pisao.
Mato šta će se , hoće li biti povratka ,obnove kuća i svega što nas je tad tištilo.
U jednom momentu iz regala izvadi svoj rokovnik i stade nam čitati pjesme pisane također na Daštanskom pod kišom granata. Dvije od tih pjesama vam želim objaviti , a to su pjesme o PIPI i ČESMI.

PIPA

Nju je srce bolilo,
dok je selo gorilo.

Kad dođeš u Borovicu dobro otvori oči
pa ćeš vidjet da voda toči.

Morala je teći vruća,
dok izgori svaka kuća.

Dosta je ljudi ovu vodu pilo
Čekajuć da natočiš i grija je bilo.

Pipa Česmu često pita,
ko to našim selom skita.

Ona je slušala priče razne,
dok je punila kante prazne.

Eh da mogu otvorom točiti,
kad se htjednu zločinci napiti.

Pipa je više i od paroka znala,
i nikad nije u javnost dala.

Pipa i dalje teći mora ,
dok postoji i jedna rora.

Ničiju tajnu odala nije,
ni sada dok je zločinac pije.

Iz inata i dalje teći ću,
što sam vidjela reći ću.

Moraće jednom istinu reći,
ako misli i dalje bistra teći.

U ovom vremenu i roblju
Ličim na spomenik u groblju

ČESMA

Mene je dosta svijeta pilo,
dok pipe nije ni bilo .

Sa mnom su se hladili,
dok su selo palili.

Koja je od nas dviju slađa,
vjerojatno uvijek mlađa.

Nikad sreće ne imali svoje,
dok ne dođe stanovništvo moje.

Ljeti sam ti hladna kao led,
a zimi slatka kao med.

Nečiji je zekan kroz selo prošao
I do česme sa tovarom došao

Sada često tečem mutna,
samo zato što sam ljuta.

Sigurno da je i on u Borovici bio
I često ovu vodu pio

Vidio da gazde ni sela nema i sad pored česme drijema.

Iskustvo života u Americi i njegov prvi dolazak u Borovicu u njemu pobuđuje čežnju za povratkom ,obnovom kuće i okupljanjem cijele obitelji na Ravni te velike fešte u tu čast,
Ali to bijahu njegov neostvareni san.
Shrvan opakom bolešću sa slikom nove Borovičke crkve u rukama, okružen svojom familijom U dalekoj Americi umire sa željom da se pokopa u svojoj Bosni i dragoj Borovici.
Tu želju mu ispuniše njegova supruga Nastazija sa djecom te njegovu Urnu donesoše Preko Oceana do njegove Borovice.
Na sprovodu puno svijeta ,njegovi prijatelji iz mladosti: Pranc, Ivo Plinćin , Nikola Malića , Mato Jozinice , Šabija i drugi te dva svećenika, Borovički župnik Perica Majić i bivši Mato Majić koji je o Sarajliji i njegovoj posebnosti govorio na upečatljiv način.
Posjetivši Borovicu u srpnju 2003. god. govorio si o svojoj spoznaji da svaki čovjek ima jednu Točku od koje je krenuo ali njoj se i vraća ,ovom tvojom spoznajom želim podsjetiti sve nas na misao jednog pisca koji napisa: „Pa u tome i jeste sve – Vraćati se – sa jedne točke na zemlji čeznuti ,polaziti i ponovo stizati. Bez te točke za koju si vezan život nije odlaženje i vraćanje nego lutanje“ Tebi pokoj vječni i mir koji si zaslužio a nama koji odlazimo i vraćamo se ili lutamo dao bog snage da spoznamo istinu o pravoj sreći, jer kažu da : „ČOVJEK ŽIVI DA BI BIO SRETAN UMJESTO DA BUDE SRETAN ŠTO JE ŽIV“



Borovica:16.03.2008. god.