Ivana Ivanović - Čarolija borovičke zime

Kada biste na zemljopisnoj karti potražili neki otočić, našli biste ga. Kada biste potražili neki grad, našli biste ga. Ali kada biste htjeli pronaći selo u kojem je priroda netaknuta, selo u kojem se vide zvijezde jasnije nego igdje drugdje, selo u kojem te omamljuje miris crnogorice, selo u kojem cvjeta život, ono ne bi bilo ucrtano. Do njega ne bi vodio ni jedan putokaz na cesti.
Takva je Borovica.
Borovica je malo selo nadomak Sarajeva u Bosni i Hercegovini. Za Borovicu malo ljudi zna. Nema je na karti, nitko se ne raspituje o njoj, do nje nema redovnih autobusnih linija ili vlakova. Ali ono malo ljudi što zna za nju ponose se njome. I ja sam jedna od njih. Ondje su rođeni moji roditelji pa se i ja smatram dijelom Borovice. Posjećujem ju dvaput godišnje. Ljeti, kada je sve u cvatu i zelenilu, i zimi, kada je osobito čarobna. Prošle je zime ta čarolija dosegla vrhunac. Zimski ogrtač ogrnuo ju je sa svih strana. Obišla sam ju uzduž i poprijeko i uživala kamo god bih krenula. Osluškivala sam svoje korake kako škripe po dubokom čvrstom snijegu. Ptičice koje su skakutale po zamrznutim grančicama smreka i jela tražeći sitan zalogaj nježnim su cvrkutom remetile uspavani krajolik. Pogledom sam obuhvaćala polja, visoke planine, bijele krovove... Od zasljepljujuće bjeline sklapale su mi se oči. Osjećala sam se kao da i sama postajem dio prirode, dio moga zavičaja, dio moje prošlosti, mojih korijena.
Sa sjetom sam napustila borovičku zimsku bajku vraćajući se kući u stvarni život.
U mojim mislima kao u albumu čuvam slike najljepše zime što sam je ikad doživjela.