Na jednom poznatom blogu o tetovažama osvanula je priča o dvoje naših Borovičana Kate i Bože Šimić
Kata Šimić rođena Vukančić 1935. godine u selu Donja Borovica, općina Vareš, Bosna i Hercegovina
Božo Šimić rođen 1933. godine selu Donja Borovica, općina Vareš, Bosna i Hercegovina
Katu i njenog supruga Božu sam susrela u Kupresu(Siječanj, 2011) gdje su se skrasili nakon što su izbjegli iz Donje Borovice tijekom rata. Ona na svojoj desnoj ruci ima križ, a na lijevoj je velikim slovima izbocano njeno ime i djevojačko prezime. Njen muž Božo također ima istetoviran manji križ na lijevoj ruci. Turci su za vrijeme svoje vladavine običavali otimati kršćansku djecu te ih odvoditi u Tursku kako bi ih poturčili. Zato su katolici svojoj djeci tetovirali ime i prezime kako bi uvijek znali komu pripadaju.
Kata dolazi iz mjesta nadomak kraljevskog grada Bobovca, gdje je tradicija bocanja (tetoviranja) katolika snažno izražena:
„Naloži se vatra lučem i stavi se peka na luč, na vatru i onda skinu gar s peke. Taj se gar stavi u svetu vodicu i to da stoji oko 3 nedilje. Tintom bi se napisalo i bocalo. Sve muke gorke pritrpit bilo. Ako bude krasta, onda se primi i čekaš da krasta sama otpane. Kad su iglom bocali krv je išla, okreneš glavu i pritrpiš. Stavili bi podebeo plavi papir i po njemu bi bocali. Kod nas su radili i na prsima i šare na cile ruke. Ne sjećam se kad je to bilo, imala sam oko 10ak godina, ne sjećam se točno. Jelka Kostić je imala na prsima križ i još poneka žena. Imale su i moja mati i sestra Ana.
To je bilo moda tada. Mi smo to sami tili kada smo vidili od drugih žena. Nije bilo pod moranje. To su samo Hrvati radili. Nije svaka bila bocana, bilo ih je više da su imale neg nisu.
Mi smo blizu Bobovca bili. Čula sam od braće da su prije begovi spavali s curom katolkinjom kad bi se ona oženila s katolikom. Pa bi se svi sabirali i vjenčali skupa na isti dan, da beg ne bi mogo spavat sa svima. Pa bi se mećali križevi da beg ne spava više s njima. Ujak Pavo mi pričo da su ih begovi maltretirali, uzjaši katolike kao konja za vrat i stavi noge u džepove od prsluka. Turski zulum je najjači bio.“
„Borovica, prvi susjed Bobovcu, prava planinska ljepotica. Smjestila se povrh Bobovca, na padinama Zorkovice, Javorja i Lipničkog brda, 20-ak kilometara između Vareša i Kraljeve Sutjeske. Prostire se poput nebeskog saga na nadmorskoj visini od oko 1300 m.“ Ove riječi včl. Mate Majića opisuju ljepotu Borovice koja je do rata uspjela sačuvati mnoge običaje i tradiciju Hrvata, koji su sada raštrkani po svijetu. Kata je sve do početka prošlog rata(1992.) nosila narodnu nošnju u svojoj rodnoj Borovici svaki dan: „Nosila sam nošnju do rata kao i svi u selu. Kad sam izbjegla u Zagreb skinula sam.“
Kao i svaki rat, i ovaj je pridonio nestanku tradicije i običaja na mjestima koja su ih stoljećima njegovali. Od nekadašnjih prijeratnih 989 stanovnika Borovice vratilo ih se samo oko 100. Ova priča je posvećena njima. Kata je jedna od onih koja se nije vratila, ali ona svoju povijest i tradiciju Borovice čuva na svojoj koži.
Tekst i slike: Tea Turalija
