U nastavku donosimo originalni tekst o borovičkoj knjizi objavljen u Listu Bobovac br. 251 iz Studenog 2015.
JOŠ O "BOROVIČKOJ KNJIZI"
Knjiga "Borovica – stradanje i obnova", objavljena ljetos u ediciji HKD "Napredak" Podružnice Vareš i promovirana u Borovici 6. kolovoza, doživjela je u međuvremenu još dva predstavljanja: u Zagrebu 11. listopada i u Varešu 6. studenog. Kako je primljena govori podatak da je naklada gotovo rasprodana i da se pristupa tiskanju dodatnih primjeraka. O njoj su, uz priređivača (našeg glavnog urednika) Mladenka Marijanovića, u Zagrebu (u dvorani župne kuće na Jordanovcu) govorili još pater Mirko Nikolić, glavni urednik "Glasnika Srca Isusova i Marijina" i Ivan Janjić, profesor hrvatskog jezika u Prvoj zagrebačkoj gimnaziji, a u Varešu (u zgradi Općine) Tvrtko Gavran, vareški pjesnik i vlč. Ivan Butum, novi borovički župnik. Izdvajamo ovdje samo nove poglede na nju, profesora Janjića i pjesnika Gavrana.
Ivan Janjić, profesor: Na početku želim kazati, kao Banjalučanin i sâm sam prošao iskustvo nevoljnog napuštanja zavičaja. Moj dojam Borovice je da se tu radi o Bosni onoj i onakvoj koju bismo nazvali "tvrdom". Ja do danas to mjesto nisam upoznao, ali sam ga kroz stjecanje poznanstva s nekolicinom Borovičana vidio kroz njih, a čija je glavna karakterna crta upornost. Upornost im je bila potrebna da kroz povijest mogu opstati u takvom jednom gorskom kraju, kakav opažam na fotografijama u knjizi koju predstavljamo. Zanimljivo mi je bilo vidjeti, kroz te godine druženja s njima, kako se Borovičani okupljaju sa ciljem da rade na zajedničku dobrobit mjesta iz kojeg potječu, kako se odazivaju u proljeće u Beču, tako ujesen u Zagrebu i ljeti u samoj Borovici, jer ono što je tipično za naš hrvatski mentalitet – mi obično nemamo kontinuiteta, djelujemo impulzivno, napravit ćemo nešto vrhunski, ali to će trajati kratko. Ja se nadam da će Zavičajna zajednica Borovičana, koja stoji iza projekta ove knjige, znati sačuvati tu upornost. Bosna je do danas za mnoge ostala nepoznata zemlja, a izuzetno je važna za razumijevanje i Hrvata i Hrvatske. U tom smislu neka Borovica ostane svijetli primjer, ona svijeća koja razbija tminu neznanja o Bosni, o izvornom, bosanskom hrvatstvu i katoličanstvu.
Tvrtko Gavran, pjesnik: Ova knjiga ima dva autora. Urednika i puk borovički. A vrijeme? Što je s vremenom? Ne ponovilo se! Dođe vrijeme pa ima onih koji nisu ni jednu knjigu pročitali. Dođe vrijeme pa ga nema da nije napisao knjigu. Belaj je što ti nisu nijednu knjigu pročitali. Od sto objavljenih, jedna ostane. To je knjiga o Borovici. Ona definitivno ostaje svjedočiti vremenu koje dolazi o vremenu koje je prošlo. Urednik je knjigu vrlo vješto komponirao. Napravio kompoziciju. Malo činjenica, a budući da je i sam pjesnik, i malo poetike. Kompozicija knjige stoji na konstrukciji. Konstrukciju čine kronološki poredani događaji. Kako su tekli. Što rekao Pasternak: događaji jedan drugog gone. Ovdje se događaji jedan na drugog nadovezuju. Istinito i tvrdo. Ne dao Bog da od Borovice ostane samo knjiga o Borovici. Tko zna, hoće li. Diljem svijeta se rasuli Borovičani. I kako god im je tamo, šteta je što nisu ovamo. Ma događajima suditi nisam pozvan. Suditi knjizi jesam kompetentan. Knjiga je uspjela. U svakom pogledu. Ima knjiga koje ne govore ništa i ako se čitaju. Ima knjiga koje govore i kad se ne čitaju. To je ova knjiga o Borovici. Di Borovičana ima, tu je stigla. Nije što nije zapisano k'o da nije ni bilo, već je – što nije zapisano, nije ni bilo. Između k'o da nije i nije jest razlika. Golema. Knjiga nije samo od tužnih događaja. Ima u njoj i nade. Optimizma. Da će opet biti Borovica. Mnogoljudna i poćudna. Dok je Borovičana, živjet će Borovica. (...) Knjiga je pisana laganim stilom. Čitko. Materinskim jezikom. Složena je tako da ima uvod, činjenice umjesto zapleta i umjesto kraja optimističnu poruku. Urešena ili potkovana dokumentarnim i inim fotografijama. Preporučljiva kao štivo i onima kojih se ne tiče ni Borovica ni knjiga o Borovici. Uostalom, knjiga o Borovici je treća Borovica, pored Gornje i Donje. Autorom knjige "Borovica – stradanje i obnova" mogao bi se komotno nominirati njezin urednik Mladenko Marijanović. Autor, a ne urednik. Ili autor i urednik. Knjiga počinje s naslovom na koricama "Borovica" i podnaslovom "stradanje i obnova". U ovom slučaju podnaslov govori više od naslova. Naslov jest lijepa riječ. A da nije bilo stradanja, ne bi bilo ni obnove. Pa koja je riječ ljepša od koje? Ipak je Borovica najljepša. Ne vrednuje se knjiga brojem stranica ili riječi. Vrednuje se dubinom misli. Vrednuje se i duljinom njezina trajanja. Vrednuje se i time koliko služi zlu, a koliko dobru. Knjiga može biti sluga i gospodar. Umanjivati zlo ili ga činiti još većim. Riječ je opasna i djelotvorna. Knjiga može govoriti i što pisac nije htio reći. Ima knjiga napisanih i prije dvije tisuće godina pa još žive. To je čudotvorna strana knjige. Tko pročita knjigu "Borovica – stradanje i obnova" kajati se neće. A tko ne pročita, naškodit joj neće.