Kako se pripremala ratna huka i približavala k nama tako se sve više osjećala kriza u Borovici što se tiče nekih prehrambenih i higijenskih potrepština. S ciljem da pomognu svojima u Borovici kao i Borovičanima u Varešu i ostalim župljanima u Zagrebu je osnovana i registrirana na sudu Zavičajna zajednica Borovičana.
Poslije registriranja i održanog sastanka te izabranih članova vodstva krenulo se sa akcijama prikupljanja pomoći u hrani i kućnim potrepštinama koja se spremala u skladišta i nakon određene količine prikupljene robe iz Borovice je na put za Zagreb kretao Nikola Šimić i njegov brat Marko sa kamionima da prikupljenu robu (pomoć) dovezu u Borovicu.
S obzirom na ratna događanja, komunikacije kojima se najbrže moglo doći do Zagreba su bile blokirane pa se išlo daljnjim pravcima.To je bio dalek, neizvjestan i u ratnom vihoru sa puno barikada na cestama gdje se prolazilo izuzetno opasan put.
Ali ljubav i svijest da se pomogne svojima bila je jača od straha i mogućih problema i posljedica opasnih čak i po vlastiti život, te se sa ljubavlju i vjerom u Boga kretalo na taj daleki put.Na dva takva putovanja sam i ja bio sudionik i suputnik u kamionu Nikole Šimića.
Kako je to bio opasan put i ja sam iskusio kada smo prolazili ratnim putem preko Prhinja iznad Breze jer se kroz Brezu prema Ilijašu nije moglo.Dolaskom na vrh Prhinja morali smo čekati da prođe konvoj Tuzlanski kamiona jer je put koji je probijen za vrijeme rata bio uzak i nisu se mogla mimoići dva kamiona.Dok smo stajali i čekali, Srbi su sa okolnih brda minobacačkim granatama zasuli cestu na kojoj su se nalazili naši kamioni. Mi smo se sklonili u improvizirane bunkere neko vrijeme,a onda smo se brzo nakon početnog šoka spustili sa kamionima u udolicu (zaklon), gdje nas Srbi više nisu mogli vidjeti i gađati.To je bio moj prvi susret sa stvarnošću rata i užasima granatiranja gdje se nalaziš kao glineni golub spreman za odstrel.
Na daljnjem putovanju smo prolazili kroz Mostar koji je također bio zasut granatama sa okolnih brda i i tu smo se nekako izvukli uz Božju pomoć.Poslije smo u Hrvatskoj morali preko otoka Paga trajektom jer se drugačije nije moglo.
Dolaskom u Zagreb smo prespavali,razmijenili mišljenje i nadanja sa našima i Zavičajne zajednice Borovičana i utovarili robu i krenuli na put za Borovicu gdje nas je čekalo puno barikada. Moj rođak Nikola Šimić je znajući za to kupio unaprijed šteke cigareta da može podijeliti na punktovima kako ne bi rovili kamione i dirali robu koja je natovarena.U samoj Borovici je osnovano Katoličko dobrotvorno društvo preko kojeg je prispjela pomoć dijeljena župljanima. Prvi posao KDD-a je bio napraviti popis obitelji sa brojem članova kako bi se pristigla pomoć pravilno podijelila svima.Prve poslove oko podjele hrane i dr. su na sebe preuzeli članovi KDD-a Borovica ili nazovimo ih volonteri Rafael Djaković,Ivica Nikolić(Erićev) i Marinko Bešlić.
Prvi zadatak koji je obavila ekipa članova KDD-a jest prikupljanje novčanih sredstava i vunenih kapa,rukavica te čarapa za Hrvatsku vojsku i prognanike u Hrvatskoj. Te kape, rukavice i čarape su isplele vrijedne ruke naših Borovičanki, majki i cura od vune naših ovaca.To je poslije prikupljeno i poslano putem Caritasa u Sarajevu za Zagreb.To je bila skromna ali od srca organizirana humanitarna akcija Borovičana i KDD-a Borovica.
Na čelu svega što se radilo je bio naš veliki župnik i prijatelj don Mato Majić koji je bio srce i duša svih akcija koje smo poduzimali i ujedno i jamstvo da će se sve provesti uspješno i po Božjem zakonu.
Don Mato nas je tjerao svojom duhovnom snagom i očinskom brigom na rad za dobro svih premda su pljuštale sa mnogih strana uvrede i neosnovane laži u vezi našega rada i podjele pomoći kao i rada oko mobitela koji je poslije kupljen od strane naše Zavičajne zajednice Borovičana u Zagrebu i instaliran u župnoj dvorani u Borovici.Sjećam se dobro riječi, rekao bih proročkih od svoga najprije prijatelja, a onda župnika don Mate koje nam je uputio prije početka rada oko podjele humanitarne pomoći.
Citiram: "Moji dragi dečki krećete u nešto što neće biti nimalo lako jer će vas ogovarati,pljuvati i svakojakim lažima udarati sa strane a vi morate ostati postojani i čvrsti i raditi po svojoj savjesti i gledati naprijed ne osvrćući se na to. Ali kada vas snaga i volja napuste i ne mognete više dalje, ja ću stati iza vas i vašega rada".
Tako je jedne nedjelje na sv.misi u toku propovijedi rekao: "Dragi župljani, vi znate da ovi dečki koji bez ikakve naknade rade na podjeli pomoći za sve nas, postali su predmetom ogovaranja i laži. Molim vas, ako ćete po nekome pljuvati i nekoga ogovarati onda vam ja stojim na raspolaganju a njih pustite na miru".
Nakon nekoga vremena rodila se ideja da se kupi mobitel za potrebe Borovice. Tu ideju je realizirala Zavičajna zajednica Borovičana u Zagrebu na čelu sa predsjednikom Blaškom Matićem uz veliku pomoć naših ljudi iz inozemstva. Puno događaja i emotivnih trenutaka je ostalo vezano uz moje sjećanje na PLAVI TEŠKI MOBITEL MARKE DANCALL koji je svoju misiju u Borovici u potpunosti ispunio.
Sama organizacija razgovora i usluga mobitela vezana je uz župnika don Matu Majića, a plaćanje računa u Zagrebu je preuzela na sebe Zavičajna zajednica Borovičana.Taj za tadašnje vrijeme izuzetno skupi ali čudesni aparat je mnogim majkama,očevima,sestrama i braći omogućio da svoje strahove i strepnje odagnaju kada se čuju sa svojima diljem Hrvatske i inozemstva.
Najemotivniji trenutci za mene kao sudionika tih razgovora jesu bili razgovori naših "TRAVNIČANA" sa svojim najmilijima koji su se od njih odvojili kada je pao Travnik i koji su kao izbjeglice otišli i smješteni diljem Hrvatske i Primorja. U prvi mah znajući da vojnici "TRAVNIČANI", koji su bili zarobljeni u logoru na Manjači, nemaju novaca za platiti razgovore jer su ih Srbi opljačkali, župnik don Mato je obavio razgovor sa našima iz ZZB-a u Zagrebu i dogovoreno je da će oni preko svog računa i uz pomoć naših ljudi iz inozemstva preuzeti odgovornost za plaćanje računa ma koliki on bio.
Naše Požeblje su preplavili momci vojnici Travničani u nadi da se čuju sa svojima i sa strahom koji su nosili sa sobom, iščekivali su hoćemo li im dopustiti da se čuju sa svojima. Požeblje je bilo ispunjeno tijelima tih momaka koji su ležajući na suncu, strpljivo čekali na svoj red, a mnogi su od njih pješke došli iz Vareša da bi se uspjeli čuti sa svojima jer su u Varešu za njih blokirali svoj vareški mobitel.
Tada dolaze trenutci koje i danas nosim emotivno u sebi i tjeraju mi suze na oči kada nekom od tih momaka,prekaljenih vojnika i odraslih muškaraca prilikom uspostava veze sa svojima najmilijima i čuvši njihov glas, možda svoje žene,djece,roditelja, prvo zadrhti glas te brada i usne se pretvore u grimasu koja je spremna za grčeviti plač. Snagom volje su donekle uspijevali sakriti vanjske znakove uzbuđenja i tuge ali srce se sigurno unutra paralo.Meni se također u tim trenucima srce stezalo vidjevši te prizore i pitao sam se: Bože moj zašto si ovo dopustio? Završetak razgovora, osjećaji olakšanja na njihovim licima, ali ujedno i nijemi pogled bez riječi jer nemaju čime platiti svoj razgovor. Slijedeće trenutke kada čuju da nisu dužni platiti i njihovo "HVALA" iz dubine srca kao da sam i ja osjetio taj plamičak ljubavi koji su oni prenijeli na mene. Pojedini od njih su nakon završetka razgovora odnekuda iz samo njima znanih kutaka odjeće vadili vjenčane prstenove i zlatne lančiće koje su uspjeli sakriti od srpskih pljačkaša i kojima su htjeli platiti razgovore.To su bili trenuci trajno urezani u moj um i moje srce i koji i sada kada se sjetim ovlaže moje oči suzama.
Ta ljubav koju je Borovica pružila kroz gostoprimstvo za naše Travničane nije dugo čekala da se vrati sa njihove strane za naše izbjegle roditelje i djecu u Kiseljaku. Premda nismo željeli da se kroz naše prognanstvo vrati ta ljubav, desilo se da ona bude uzvraćena na takav način. Račun koji su tada trebali platiti naši u ZZB-a je iznosio preko 1000,00 DEM(njemačkih maraka). Nakon prekida veza i rušenja repetitora prema Hercegovini i Splitu više nismo mogli koristiti mobitel u prostorijama crkvene dvorane i morali smo ga premjestiti na brdo iznad Rajkuše kako bi mogli nastaviti sa održavanjem veza sa našima diljem Hrvatske i svijeta. Struju za napajanje mobitela smo dobili iz kuće od Augusta Nikolića na Rajkuši, a kada nije bilo struje, onda je to bila jedna nesvakidašnja ideja gdje smo akumulatore sa kamiona Nikole Šimića koristili kao izvor napajanja mobitela. Ako bi se akumulatori ispraznili, tada bih ja sa konjem od Marka Drene (Markana) te iste akumulatore otjerao Nikoli, a on bi ih stavio na kamion da ih napuni u vožnji te bi meni dao druge sa kamiona koji su već napunjeni.
Slijedeća ideja koja nije uspjela biti realizirana do kraja je probijanje puta na relaciji Donja Borovica -Luke prema Kraljevoj Sutjesci.Taj zanos i entuzijazam te zajedništvo svih Borovičana je skoro urodio plodom da ratni vihor nije zahvatio i našu Borovicu. Zlo koje je protutnjalo Borovicom i poharalo ju do temelja zaustavilo je taj naš pomalo i prehrabri zahvat.
Ali u tim trenucima smo imali u Borovici ekipu na čelu sa don Matom Majićem koji je bio alfa i omega, a neposredni izvršitelji ideja su bili Nikola Šimić,Tvrtko Djaković, Jozo Marić i Rafael Djaković. Na samoj cesti smo imali dva voditelja gradilišta,Antu i Blašku Djakovića i svesrdnu pomoć svih naših Borovičana iz samog sela a i u Zagrebu ZZB-a na čelu sa Blaškom Matićem te Josipom Matoševićem , Mijom Nikolićem (Bijeli), njegovom ženom Ivankom, časnom sestrom Ilijanom Djaković i ostalim Borovičanima u Zagrebu kao i u inozemstvu, koji su svojom nesebičnom novčanom kao i drugim vidovima pomoći dali svoj doprinos ovim našim zahvatima.
Ovim putem ja im se u ime cijele ekipe koja je radila na ovom projektu sa vremenskim odmakom, svima iskreno od srca zahvaljujem jer bez njihove pomoći ne bi ništa bilo ostvareno. Posebne zahvale, neka mi svi oproste, upućujem našem bivšem župniku don Mati Majiću koji nas je hranio svojim duhovnim riječima, koji nam je organizacijski davao vjetar u leđa ali najviše kada smo već psihički i duhovno padali, on nas je podizao i vraćao u dugim večernjim razgovorima u župnom uredu.
Meni je jednom prilikom kada više nisam imao snage i odlučio ostaviti i napustiti sve, rekao riječi koje su me vratile a to je sljedeće: "Rafo ja nemam namjeru niti imam pravo odvraćati te od tvoje odluke, ali ću ti samo reći jedno. Ovaj tvoj dosadašnji put i rad shvati kao maraton koji trčiš i iznenada odustaneš. Svjestan si dokle si stigao, ali ako ne nastaviš nećeš znati dokle možeš i kakve su ti mogućnosti i psihička snaga. Poslije tih njegovih riječi ja sam i dalje nastavio svoj maraton i završio ga s ponosom. Hvala ti prijatelju i bivši župniče don Mato. Bio si u pravu.
Zagreb, 12.ožujka 2017. Rafael Djaković